Velikogoričanin Daniel Šimac još je početkom 2009. godine podigao studioznu kaznenu prijavu protiv Željka Žužića, na 140 stranica i sa 168 priloga. Istu je USKOK odbacio u studenome 2013., četiri i pol godine kasnije. Šimčeva se prijava odnosila uglavnom na način na koji je Žužić, preko stečajnog upravitelja Marinka Paića, kupio tvornicu namještaja Šavrić u stečaju i na njenom mjestu podigao Trgovački centar Solidum, kršeći pritom cijeli niz zakona i propisa. Među ostalim, TC Solidum – koji je otvorio tadašnji predsjednik RH Stipe Mesić, a čije je kampanje Žužić velikodušno financirao – izgrađen je bez građevinske dozvole. Odnosno, korištena je dozvola koju je još prije četrdesetak godina dobila tvornica Šavrić, tako da je nadležna inspekcija donijela i rješenje za rušenje onoga što je Žužić podigao, prenosi večernji.hr
Kako je rekao Šimac, iz USKOK-a mu je odgovoreno da su oni “provjerili u gradskom Uredu i tamo je rečeno da su dozvole za Solidum u redu”, a nisu vidjeli ništa sporno ni u više od stotinu rješenja o minimalnim tehničkim uvjetima, iako ih Šimac smatra krivotvorenima. Dakle, USKOK je donio zaključak nakon razgovora s osobama koje Šimac u prijavi optužuje za kriminalno udruživanje! Nije to sve – odgovor je potpisao zamjenik ravnatelja USKOK-a, isti onaj kojeg Šimac također u svojoj prijavi iz 2009. proziva jer je navodno opstruirao prethodnu, kraću prijavu iz 2008. protiv Žužića.
ŠIMAC NIJE ODUSTAO
Nakon što je tako iscrpno obradio Solidum – koji i danas radi bez uporabne dozvole, a Žužiću tih 40.000 iznajmljenih kvadrata navodno donosi prihod od 400.000 eura mjesečno – Šimac je podnio još nekoliko kaznenih prijava protiv Žužića. Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu je 2010. podnio kaznenu prijavu zbog načina privatizacije tvrtke Dom, o čijoj sudbini ništa ne zna. Do sada je imao uspjeha samo u jednom slučaju – Državno odvjetništvo u Velikoj Gorici promptno je postupilo nakon dviju njegovih prijava iz 2010. i 2011. te je u roku od mjesec dana započelo postupak oduzimanja upravne zgrade tvrtke Poljoprivredna stanica, vrijedne oko pola milijuna eura, kao i pripadajuću zgradu ekonomije.
Odvjetništvo je ustanovilo da se Žužić nije imao pravo upisati te sada izričito traži prijepis tih nekretnina na Republiku Hrvatsku. A taj bi se rasplet trebao odraziti i na aferu Bankomat jer je Žužić te zgrade dao u zalog za višestruko vredniji, 11 milijuna kuna težak kredit HPB-a… Trebao bi se odraziti, ali ipak neće, i to zato što Žužić nije na popisu optuženih poduzetnika u aferi Bankomat, iako su svi oni na istovjetan način poslovali s HPB-om. Šimac je 2012. podnio kaznenu prijavu i zbog afere Bankomat, na 60 stranica i sa 80 priloga, na koju također još nema odgovora.
OPTUŽIO GA ZA RATNO PROFITERSTVO
U zadnjoj kaznenoj prijavi iz siječnja 2013. Šimac optužuje Žužića za ratno profiterstvo te prilaže i zahtjev za oduzimanje “protupravno stečene imovinske koristi od najmanje milijardu kuna”. Prijava je sročena na ukupno 222 stranice i potkrijepljena sa 190 priloga.
– Kad sam se već zapleo u Žužića, jedan materijal je vukao drugi, pa sam kroz javno dostupne izvore istražio i njegove prve poslove. Nevjerojatno, ali gdje god sam zagazio, našao sam neki kriminal – ističe Šimac, koji svoju kaznenu prijavu zbog ratnog profiterstva od milja zove ‘Željko Žužić – rani radovi’. Tvrdi da je na prvo bezakonje naišao 1991., kad je Žužić kupio tadašnje društveno poduzeće Agroposavlje, i to skupa sa zemljištem, što po tada vrijedećem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu nije smio učiniti bez suglasnosti Skupštine općine Velika Gorica. Potom je u skladištu otvorio pilanu. Žužić ju je opremio prodavši130.000 DEM vrijedne hrastove trupce koje mu je povjerio na čuvanje poduzetnik Miro Kuharić. Šimac kaže da je čak i svoju obiteljsku kuću Žužić stekao prijevarom. A onda je, založivši tu kuću i pilanu, Žužić podigao prvi kredit od šest milijuna maraka i krenuo u veće izazove.
– Napisao sam o Žužiću sve što se moglo, a država nije reagirala iako je sve stekao na kriminalan način – kaže Šimac.
