Dr. sc. Zoran Ladić i Ivan Nađ na 307. Matičinom četvrtku održali su u područnoj knjižnici Galženica predavanja o povijesti župe Ščitarjevo u svjetlu glagoljske bilježnice s početka 16. stoljeća.
U povijest župe uveo je strastveni čuvar baštine našega kraja i član Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja Ivan Nađ. Nađ je istaknuo da se ime Šćitarjevo prvi put spominje 1217. godine, a župa sv. Martina biskupa u znamenitom djelu Ivana Arhiđakona Goričkoga “Statuti zagrebačkog kaptola” iz 1334. godine. Ova je tematika predmet znanstvenoga rada koji ćemo predstaviti kada bude objavljen.
Izvorni znanstveni rad Zorana Ladića i Gorana Budeča “Glagoljska bilježnica šćitarjevskog župnika od 1524. do 1526. godine. Prilog proučavanju crkvenog i seoskog života u zagrebačkoj okolici u ranom novom vijeku”, u kojemu se nalaze faksimil i transliteracija šćitarjevske bilježnice, možete pronaći OVDJE.
Predavanje dr. sc. Zorana Ladića nastalo na temelju ovoga rada donosimo u nastavku u cijelosti.
Povijest župe Šćitarjevo u ranom novom vijeku u svjetlu glagoljske bilježnice s početka 16. stoljeća
Sveščić pisan glagoljicom u razdoblji 1524.-26. nalazi se u Arhivu HAZU i usko je povezan uz ranonovovjekovnu povijest velikogoričkoga kraja, osobito uz povijest župe Šćitarjevo i tamošnjih stanovnika. Bilježnica je postala zanimljiva u vrijeme Vjekoslava Štefanića, koji smatra da je ona najstariji primjer dokumenta iz sjeverne Hrvatske pisan glagoljicom, a nakon gotovo pola stoljeća kolega Goran Budeč i ja odlučili smo pripremiti kritičko izdanje ove bilježnice s transliteracijom i povećom studijom koja je ponajprije bila namijenjena povjesničarima Turopolja, ali i općenito života stanovništva župa u kontinentalnoj Hrvatskoj na razmeđu kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka. Ovo je vrelo pisano kurzivnom glagoljicom tipičnom za razdovlje ranog novog vijeka te sadrži folije 1r do 15v (odnosno 28 folija), s time da je nekoliko folija neispisano. Ovo pomalo i čudi s obzirom na cijenu papira i nastojanja pisaca da maksimalno iskoriste prostor u folijama. Analiza pokazuje da je cijelu knjižicu pisala ista osoba unatoč povremenim manjim razlikama u pismo za koje smatramo da su nastali bilo zbog bolesti župnika-pisara, nedostatka svjetla ili zbog činjenice da je pisana na putu, čak i u domovima seljaka poreznih obveznika na lukno. Što se tiče načina pisanja, župnik je koristio kontrakcije i ligature tipične za ovo razdoblje.
Brojčane vrijednosti župnik je uobičajeno pisao glagoljskim pismenima pa ih nije teško razriješiti. Jednako je pisao i količinu podavanja poreza lukno s time da je količinu označio glagoljskim slovom između dviju točaka.
Posebno je zanimljiva folija 4r jer je na njoj jasno vidljiv utisnut vodeni znak kojim se označavala manufaktura u kojoj je papir proizveden kao i vrijeme njegove proizvodnje.
Ovdje prikazan vodeni znak ima osnovni motiv sidra koji se često rabio u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. U Piccardovoj zbirci može se pronaći nekoliko stotina znakova s motivom sidra, ali je pojedine radionice razlikovao neki dodatni motiv kao križ, krug, zvijezda, slovo. Ovaj je vodeni znak karakterističan za Italiju, Njemačku i Austriju, i to gradove Ferraru, Veronu, Milano, Como, Graz, Innsbruck, Linz i druga mjesta. Analiza vodenih znakova Piccarda, Mošina i Traljića upućuje da je papir ove bilježnice nabavljen iz manufakture u Villachu, gdje se koristi od 1520., iako se to ne može sa sigurnošću utvrditi.
Što se tiče jezika, sadržaj upućuje na čakavštinu kao dominantnu te na kajkavštinu kao sekundarni dijalekt. Ovo je vjerojatno posljedica migracija stanovništva i svećenstva pred Osmanlijama iz Bosne u ove krajeve kao i školovanja ovdašnjih pisara u biskupskoj školi u Senju. O problematici slavističkih, filoloških i lingvističkih osobina ovog važnog vrela ipak trebaju raspravljati znanstvenici iz spomenutih znanstvenih grana.
Historiografska vrijednost bilježnice
Prostorno je izvor ograničen na župu Šćitarjevo pa iz njega saznajemo podatke o veličini župe, nekim aspektima njezinog društvenog i gospodarskog života. Izvor također sadrži podatke (uredno upisana imena, često prezimena, rjeđe društveni položaj) i zanimanje osoba koji se nisu nužno bavili tek poljoprivredom. Bilježnica pruža i, za znanstvenike izuzetno važne, oskudne podatke o demografiji pojedinih sela te upotpunjuje spoznaje o svakodnevnom životu seljaka u ovom razdoblju.
Podavanja
Kao što smo ranije rekli, pisar je zasigurno bio župnik koji je redovito zapisivao količinu i vrstu podavanja lukna od strane svakog obveznika. Ime župnika ostaje nepoznato kao i imena podređenih mu svećenika u selika koji su bili dužni od uće do kuće ubirati porez odnosno odrediti je li neka osoba ili obitelj sposobna platiti porez. Lukno kao desetinski porez mogao je biti prikupljan i dijelom za zagrebački kaptol, ali ovdje se čini da je sav prihod bio namijenjen za život župnika i kapelana. No, i sam župnik dio prihoda izdvajao je za slabo stojeće obitelji nastojeći iskazati solidarnost sa svim stanovnicima u župi. Lukno kao podavanje župnicima u Hrvatskoj se počinje spominjati od 16. stoljeća pa je ovaj sveščić vrlo važan kao jedno od najstarijih vrela za razmatranje ove poreske obveze u našim krajevima. Bilježnica također pokazuje da su lukno seljaci mogli podavati u tri oblika: župljani na ime lukna povremeno su davali naturalna, ponekad novčana i konačno radna podavanja. Župljani su često na ime lukna davali žito, drvo, vino i životinje (svinje, pijetlove, kokoši) kao naturalna podavanja, zatim radnu snagu, pa su tako bili radnici, kosci ili žeteoci zaposleni na župnikovim zemljoposjedima, dok je novac bio najrjeđe podavanje za lukno.
Od svih ovih podavanja spomenimo nekoliko primjera. Na ime lukna župljanin Gal Benšinić 1526. g. dao je rentu i to kosca, dok je Gregor Novak iz Narta dao dva delavca. Podavanje u naturi dao je npr. Lukač Piškorić iz Babča i to u muštu, odnosno moštu, ili Blaž Mikušić iz Sasa koji je na ime lukna platio jednog pijetla – kopuna.
Mjere
Što se tiče tadašnjih mjera i novčanih jedinica, bilježnica također pruža nekoliko zanimljivih podataka. Kao mjere vezane uz podavanje lukna spominju se vedro, vagan, kvarat i mirica. Kao novčane jedinica solid, zlatnik te neodređena moneta stari pinezi. Što su bili vedro i vagan kojima su se mjerila podavanja naših starih u SZ Hrvatskoj bilo svjetovnom gospodaru bilo župniku, biskupu, kaptolu i kanonicima: šuplje mjere za žito, brašno, vino i mošt izrađene od drveta ili kamena. No, vedro je pretežito korišteno za tekućine do 50 litara, a vagan između 60 i 62,5 litara za suhe tvari kao žitarice. Kvarat je bio mjera za žito i u to vrijeme na području SZ Hrvatske i Hrvatskog Primorja te je iznosio 41 litru. U Šćitarjevu se spominje i mirica kao mjera za žitarice i brašno, a iznosila je oo 120 litara.
Sela župe Šćitarjevo
U oba popisa sela (1524. i 1525. g.) u župi se spominje 14 sela koja su zapisana istim redom za svaku godinu što upućuje da je župnik koristio ustaljeni put kojim se kretao od sela do sela prilikom ubiranja poreza. Započinje se s Otok (Otok Nartski), Svib’e (Svibje), Nart (Nart Savski), Zablat’e (Zablatje Posavsko), Črnkovci (Črnkovec), Babča (Bapče), Selnica (Selnica Šćitarjevska), Kosnica (vjerojatno Mala Kosnica), Kosnica Druga (vjerojatno Velika Kosnica), Obrezina (Obrezina), Sasi (Sasi), Čižnak (neuspješna ubikacija, možda između sela Sasi i Šćitarjeva), Kutel (Kutel) i Šćitarjevo (Šćitarjevo). Kontinuitet naseljenosti ostao je do danas u svim selima. Šćitarjevo kao važnije središte u vrelima se redovito spominje od 1278. godine. Ivan Gorički u popisu župa Zagrebačke biskupije spominje selo 1334. godine s crkvom beatissimi Martini, ustrajnim zaštitnikom župe i postojanim titularom crkve. Treba reći da se neka od sela spomenutih u bilježnici po prvi puta spominju u pisanim izvorima i time izlaze iz povijesne anonimnosti.
Sama je župa bila prostrana i smještena na obje obale Save što je otežavalo svakodnevni život seljaka, ali i župnika pri ubiranju poreza. Također, kako su pojedini stanovnici ovih sela poslovali ili putovali u Zagreb bilo zbog kupnje, prodaje ili profesionalnih poslova, Sava je predstavljala značajnu geološku prepreku. Župnik koji je morao posjetiti sva sela na obje strane obale Save morao je potrošiti prilično vremena na putovanjima od sela do sela kako bi prikupio porez. Naravno, dužina puta je ovisila o tome je li putovao na konju, je li imao pomoćne radnike koji su u kolima prevozili porezni dobitak, a osobito o tome u kakvom je stanju bili savsko i prisavsko močvarno područje. Osobno smatram da je na putu morao provesti barem mjesec dana kako bi stao u svako selo i svako domaćinstvo.
Sveščić kao vrelo za razmatranje socijalne strukture i zanimanja u selima župe Šćitarjevo
Obzirom na problematiku socijalne povijesti ruralnih društava ova knjižica daje tek nekoliko podataka vezanih uz društveni, obiteljski i profesionalni položaj pojedinaca. Vezano uz društvenu stratifikaciju u sveščiću se spominju knez, pridvorac i gospa koji označavaju određeni položaj u društvu. U popisima iz 1524. i 1525. godine spominje se knez Emrih iz Črnkovaca, a u onom iz 1526. nkez Ivaniš iz Kosnice. Župnik spominje i da je on na ima duga knezu Gašparu dao žita kvarat 10. Tri spomenute osobe društveno jasno izdvaja titula knez, a moguće je da je spomenuti Emrih bio pripadnik ugledne plemićke obitelji Črnkovečki koji su imali posjede u zagrebačkoj i varaždinskoj županiji, pa tako od 1333. g. i posjed Kosnice, koji je nešto kasnije nazvan Črnkovec. Što se tiče termina gospa u ovom izvoru on zasigurno upućuje na društvenu stratifikaciju, odnosno na viši društveni položaj žena uz koje je napisao takvu titulu. Radi se o gospi Elici i gospi Dori iz Črnkovaca koje su vjerojatno nekako bile povezane uz uglednu obitelj Črnkovečki koja je obnašala brojne civilne i vojne dužnosti u Zagrebačkoj županiji, Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i kasnije Habsburškoj Monarhiji, a spominje se i gospa Dora iz Selnice.
Naznake o društvenoj stratifikaciji daje i pojam podvorac koji je služio kao podložnik i radnik nekih od bogatijih stanovnika pojedinih sela ili samih vlasnika posjeda. Tako se primjerice spominje Petar Benšinić iz Črnkovaca i pridvorac njegov, a za kojeg je zapisano da svoju obvezu plaćanja lukna obavlja tako što je kopao, dakle u radnoj renti na posjedima bogatijih stanovnika sela ili plemićkim posjedima. Iz nekih spomena podvoraca ne spominje se ime osobe na čijoj je zemlji imao raditi pa je moguće da su neki od njih svoje podavanje lukna izvršavali radnom rentom na posjedima samog župnika. Neki od podvoraca vršili su i službu slugu u domaćinstvima lokalnih velikaša. Zanimanja pojedinih osoba koje se spominju u knjižici vrlo se rijetko spominju iz jednostavnog razloga što je najveći dio seljaka bio obvezan raditi na zemlji i sa stokom i tako uzdržavati obitelj, a to je karakteristično za cijelu tadašnju Hrvatsku pa i kontinentalnu Europu. Ipak, župnik je uz nekoliko pojedinaca zapisao neku vrst zanimanja, pa je tako za nekog Briica iz Šćitarjeva zapisao da je svinjar, na dva se mjesta spominje i kovač črnkovečki Jakov Gmaško, zatim Gregor kovač v Opatovini, Ivan krznar v Marincih i Vrban krznar na varoši, a službu seoskog suca vršio je Andrija iz Novaka.
Nažalost ova knjižica ne nudi više podataka o društvenom položaju i zanimanjima stanovnika župe Šćitarjevo. Na kraju treba dodati da je uz Šćitarjevo koje je bilo središte župe i zbog toga je imalo veću važnost od ostalih sela, važniji položaj zauzimalo selo Črnkovci koje je imalo i najveći broj poreznih obveznika. Kao jedno od najstarijih sjedišta obitelji Črnkovečki važan je bilo položaj sela Kosnice i Kosnice Druge.
Dr. sc. Zoran Ladić (Zagreb, 1962.) je znanstveni savjetnik u trajnom zvanju u Odsjeku za povijesne znanosti HAZU-a. Bavi se srednjovjekovnom poviješću Hrvatske i Europe te objavljuje arhivske izvore na latinskom i glagoljici. Duže je vrijeme bio aktivan član i tajnik Odjela za povijest Matice hrvatske u Zagrebu, gdje je organizirao veći broj promocija, domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova te je urednik edicije Povijest Hrvata u 7 knjiga. Napisao je veći broj znanstvenih radova i nekoliko knjiga objavljenih u časopisima u zemlji i inozemstvu, a sudjelovao je na nizu znanstvenih simpozija i okruglih stolova u Hrvatskoj i diljem Europe. Dobitnik je Nagrade HAZU-a za najbolju znanstvenu knjigu iz područja društvenih i humanističkih znanosti 2013. godine.
