Sportski savez osoba s invaliditetom Velike Gorice, u Šćitarjevu je organizirao Paraolimpijski školski dan. Cilj im je senzibilizirati mlade za sport osoba s invaliditetom. Nije ovo bila samo edukativna akcija, već i ljudska, kako bi se djeca u najranijoj dobi upoznala sa životom osoba s invaliditetom.
JEDVA PREŽIVIO
Marko Štefanac prisjetio se svojih početaka u paraolimpijskoj atletici. Bilo je naporno, ali sport ga je izvukao nakon što se našao u teškoj životnoj situaciji. Prije dvije i pol godine pao je s četvrtog kata zgrade i jedva preživio.
– Nisam bio pri svijesti. Tek dva dana nakon pada sam se probudio iz kome. Zbog čiste neopreznosti sjedio sam na ogradi i pao s četvrtog kata i od tada sam u kolicima – kaže Marko.
Ubrzo nakon što se vratio iz toplica, ovaj nekadašnji nogometaš priključio se velikogoričkom društvu Uspon kako bi se ponovo okrenuo sportu.
– Prijatelj mi je rekao za ovaj klub u Velikoj Gorici, otišao sam na prvi trenig i prvo što mi je upalo u oko je bila ekipa. Smijeh, šala, svi za jednoga, jedan za sve, to mi se odmah svidjelo kao i drugi pristup drugih invalida prema čovjeku s invaliditetom koji je došao. Onda je to po malo krenulo. Trening za treningom, natjecanje za natjecanjem i evo me, već sam godinu i pol u tom sportu. Preporučio bih ga svima. Makneš se od onih crnih misli, opustiš se u društvu, putuješ, ideš na natjecanja, zabavljaš se i družiš se – ispričao nam je.
Upravo je zato pokazivao učenicima Osnovne škole Šćitarjevo kako se i osobe u invalidskim kolicima mogu aktivno baviti sportom.
– Pokazivao sam im kako pravilno izbaciti kuglu i cilj nam je da djecu uputimo u sport jer nemaju svaki dan prilike vidjeti ovako nešto. Možda im se svidi i uđu u atletiku, te da vide kako mi, osobe s invaliditetom, žive iz dana u dan – napominje Marko.
I Renata Celjak je poput Marka Štefanca aktivni član Uspona. Priča nam kako je u invalidskim kolicima završila prije 10 godina.
– Nastradala sam u sedmom mjesecu trudnoće prilikom pada kojeg je izazvao epileptični napad. Prije četiri godine počela sam se baviti s atletikom što mi je bilo logično jer sam se s njom nekad davno bavila. Tada nisam bacala kugle, već trčala – kaže Renata.
Željko Jarić-Pavičić osvajač je mnogobrojnih nagrada na europskim natjecanjima u boćanju. Od kada se počeo baviti s ovim paraolimpijskim sportom, počeo je živjeti sasvim drugim životom.
– Prvo više nisam toliko bio vezan za kuću, socijalizirao sam se, dobio sam mogućnost putovanja i upoznavanja drugih gradova. Sve je to utjecalo na moje zdravlje. Općenito, sport mi je puno pomogao u životu – naglasio je.
LJUDSKA AKCIJA
Predsjednik Sportskog saveza osoba s invaliditetom Velike Gorice Darko Matić ističe da Paraolimpijski školski dan nije samo edukativna akcija, već i ljudska, jer se djeca u najranijoj dobi mogu upoznati sa životom osoba s invaliditetom.
– Mogu se uvjeriti da su osobe s invaliditetom isto tako sportaši koji postižu kako državne, tako i međunarodne rezultate. Od sportova imamo atletiku, judo, pikado, pilates, terapijsko jahanje, stolni tenis, a uskoro ćemo organizirati i boćanje – najavio je Matić.
U ulozi sportaša s invaliditetom nakratko su bili i sami učenici, poput Petre, Filipa i Tihane. Stavili su povez preko očiju i pokušali svladati prepreke s kojima se svakodnevno susreću slijepe osobe.
– Pa, pokušavam vidjeti gdje hodam. I kako ti ide, jel teško? Je, teško mi je ovako hodati – rekla je Petra dok je Filipa zanimalo na koji način slijepi ljudi hodaju.
– Nije baš jednostavno ovako hodati s povezom, puno je teže – uvjerila se Tihana.
NAUČILI OSNOVE BONTONA
– Najteže im je bilo steći povjerenje u osobu koja ih vodi kao slijepu osobu, ali mislim da su naučili osnove bontona i ponašanja kako prići slijepoj osobi i zato im je to bilo poučno – kaže Marina Drašković, trenerica Judo kluba osoba s invaliditetom „Fuji“.
