Na poziv učenika i profesora Umjetničke škole “Franjo Lučić” predavanje pod nazivom “Queen je ipak klasična komorna glazba” održao je ugledni teoretičar Tihomir Petrović. Petrović je pozornom auditoriju u sat i pol vremena opširno, ali jednostavnim jezikom i kvalitetnim šalama izložio što je u glazbi grupe “Queen” klasično, a što suvremeno, kako se rock glazba nadovezuje na ‘klasičnu’ te kojim se kriterijima svrstava i određuje kao glazba našega kulturnog kruga.
– Usporedba s komornom glazbom sasvim je uvjetna i naslov je pompozno sastavljen. Glazba sastava “Queen” komorna je utoliko što je broj glazbenika vidljivo primjeren onom što očekujemo od uobičajenog izraza ‘komorno muziciranje’. Izraz označava okupljanje kruga slušatelja u prostor (komoru, sobu) gdje se muzicira, a znamo da su kvinovci nastupali po stadionima. U klasično doba i prostor je bio uvjetom volumena zvuka – rekao je Petrović.
Osnovna je ideja predavanja da se glazba sastava “Queen” i drugih rock bendova izravno nastavlja na harmonijski jezik baroka. Nizove akorda, tzv. barokne progresije, koje u glazbi J. S. Bacha uočavamo u trajanju od jedne dobe, u kompozicijama grupe “Queen” susrećemo na razini takta. Petrović je pojasnio da se donošenje zvuka od Bachovog doba značajno promijenilo, ali da je u posljednjih tristotinjak godina, kada je riječ o tonalitetnoj glazbi, harmonijska struktura ostala nepromijenjena.
Kako sustav funkcionira – slika govori više od riječi. Profesor Petrović učenicima je akorde sistematizirao paletom akorda, a svaki je teorijski koncept potkrijepio glazbenim primjerom. Usporedio je Freddiejeve riffove s glazbenim rečenicama Arcangela Corellija, baroknoga majstora gitare, a strukturu “Bohemian Rhapsody” sa strukturom kantate.
– Najčešća progresija, danas smo se i njome bavili, progresija je I-VI/II-V (popularno, 16-25). Misli se na akorde, odnosno njihove stupnjeve unutar tonaliteta. Analogijom spoja dvaju akorda, koji su povezani kao uzrok i posljedica, spojeni su i drugi akordi. To jest, početni ton jednog akorda najbolje je da bude kvintu povrh početnoga tona drugog akorda.
– To je ponavljanje jednog pomaka, ali na drugim mjestima na kvintnom krugu. S jednog akorda za kvintu dolje na sljedeći, s ovog na kvintu dolje za sljedeći. Onda skočiš na sljedeći, daleko se čini, ali skoči se baš zato da bismo se opet, polako po kvintama vratili natrag. Priča je komplicirana i ne bih se upuštao u filozofsku raspravu. U svakom slučaju, dali smo djeci alat da konačno svoju kreativnost i maštu iskoriste na najbolji način – zaključio je.
Na kraju, Petrović je naglasio da glazbu ne treba komentirati kao “klasičnu” ili “suvremenu”, nego kao “dobru” ili “lošu”. Glazbu treba učiti, dodao je, jer je se bez teorijskog znanja ne može razumjeti. Profesor je pohvalio zalaganje i rad nastavnika Škole upozorivši da je pred talentima s “Franje Lučića”, ako budu i dalje predano radili, velika budućnost.
Tihomir Petrović umirovljeni je predavač teorijskih glazbenih predmeta. Osnivač je i predsjednik neovisnog Hrvatskog društva glazbenih teoretičara. Od 2005. u Hrvatskom glazbenom zavodu vodi ciklus popularnih predavanja za građanstvo “Radionica utorkom”, a iste je godine utemeljio manifestaciju “Dani teorije glazbe”. S ciljem daljnje popularizacije glazbene teorije osmislio je dva izdanja didaktičke igre “Glazbeniče, ne ljuti se!”.
