Sada već bivša pročelnica Upravnog odjela za poljoprivredu i ruralni razvoj Grada Velike Gorice, Zlata Filipović, početkom godine otišla je u mirovinu. U gradskoj upravi radila je posljednjih 15 godina, a u razgovoru za Kronike Velike Gorice otkriva kako je preživjela četiri gradonačelnika, malo više izbora te što je sve obilježilo njen radni vijek.
-65 godina života, 39 godina staža; zaista je vrijeme da se čovjek odmori i da se bavi drugim stvarima, od kazališta, plivanja, pjevanja, druženja, politike…svačim se ja bavim-započela je gospođa Zlata razgovor.
-U gradskoj upravi počela sam raditi 2. siječnja 2002. godine. Gradonačelnik je tada bio gospodin Šuker Ivan, poslije dvije godine otišao je u Vladu kao ministar i na njegovo mjesto došao je Franjo Sever, onda je došao Tonino Picula, bili su izbori pa su došli Barišić, Kos i Kolarec jedan mandat i sad ponovno u drugom mandatu gospodina Dražena Barišića sam bila dvije godine i par mjeseci.-
Većinu svog radnog vijeka provela je u proizvodnji. Bavila se ratarstvom, stočarstvom, uzgojem riba, izvozom, bila je na visokim funkcijama.
-Kao mladi agronom počela sam u zadruzi u selima, prije toga sam radila u ZTZ-u dok nisam dobila posao u struci, nekih 15 mjeseci i 18 dana. Počela sam od običnog tehnologa do organizatora proizvodnje, do direktora zadruge, direktora mješaone stočne hrane, direktora hrvatsko-talijanske firme, tu sam bila par godina, i onda ovih zadnjih 15 godina sam provela u gradskoj upravi. –
Ponosna je što je sa svojim suradnicima svojevremeno kroz Upravni odjel, nudila niz programa potpore poljoprivrednicima.
-Mi smo imali jedno vrijeme 39 programa potpore, uz sufinanciranja, premiju osiguranja, nabavke sadnice i presadnice, podizanje plastenika, sustav navodnjavanja, antifrost sustava, protugradni sustav.-
Izgrađen je Distributivni centar gdje poljoprivrednici ostavljaju svoje proizvode koji se kvalitetno skladište. Druga faza izgradnje je ULO hladnjače gdje će se moći čuvati proizvodi do slijedeće sezone. -Krajnji cilj je proizvodnja soka, čipsa, pekmeza.-kaže nam gospođa Zlata.
Grad Velika Gorica ulagao je u stočarstvo, svake godine organizirana je stočarska izložba i 2-3 aukcije kako bi poljopivrednicima pomogli kupiti krave, organiziran je i odlazak na sajam u Gudovec gdje je Grad plaćao namanje 50% izlicitirane junice. Zadnjih godina organizirali su i štalsku aukciju, ali interesa je bilo sve manje. Razlog je u katastrofalnoj slici stočarstva u Hrvatskoj. To se jasno vidi i na velikogoričkom području. Zlata Filipović kaže da je prije ovdje bilo i do 12 tisuća muznih krava, a da ih je danas jedva 1 200. Tome je kumovala i niska otkupna cijena mlijeka. -Ne mogu se nikako složiti sa time da je litra mineralne vode skuplja od litre mlijeka.- ogorčena je gospođa Zlata.
Prisjeća se kako se nekada u njezinom kraju u Drenovcima kod Županje cijela obitelj mogla uzdržavati sa svega par krava.-
-Obitelji koje su imale dvije tri krave, prodavale su mlijeko, imale su otkup mlijeka, za Pionir Županju, mljekaru. Sasvim solidno ste dobivali plaćeno to mlijeko, mogli ste sa tim plaćati za svoju djecu, kao i za mene, smještaj na školovanju za razliku od danas kada ne možete živjeti ni od sto krava.
Jedan od problema u poljoprivredi leži u potporama, kaže nam Zlata. – U ono davno vrijeme, potpore su se davale ne prema zasijanoj površini, nego prema proizvodnji koju ste imali i koju ste zaista mogli dokazati.-
Često su imali puno posla i stranaka, a rad s ljudima nikada nije jednostavan, tako se i gospođa Zlata znala naći u nezavidnim situacijama.
-S obzirom na posao koji smo obavljali, bilo je i vrlo neugodnih situacija. Elementarne nepogode i obračuni, pa i poplave koje su bile, sve je to naš resor rješavao. Ali to je samo život. Imate puno puta nezadovoljnih i nervoznih ljudi, ali naše nije da ih ne primimo ljudski, ponudimo kavom, sokom, čajem i sjednemo, raspravimo, vidimo u čemu je problem i pokušamo ga riješiti na najbolji mogući način. –
Zlata nam otkriva kako su nerijetko ljudima pomagali i u pisanju zahtijeva, ispunjavanja upitnika.
Gospođa Zlata kaže kako joj je najteža bila ova zadnja godina, ne zbog godina staža koje je nakupila, već osuda javnosti oko skloništa u Pokupskom Cerju, no da će ipak pamtiti samo ono najljepše.
-Na kraju krajeva, ja sam svojim mladima uvijek rekla – mi smo tu zbog tih ljudi, nisu ti ljudi tu zbog nas. Često su nas, naš Odjel, zvali da smo Samaritanci. Hvala Bogu ako je tako. – rekla nam je kroz smijeh.
