“Razmišljam da prestanem pušit”, Sale će nakon što je otpio povelik gutljaj pive. Rukavom obriše trag pjene s dvotjednih švalerskih brčića i potom duboko odahne.
“Šteta”, odreže konobar. “Baš dobro pušiš.”
Dva zapuštena tipa u dnu kvartovske birtije stala su se glasno ceriti, tonom iz kojeg je izbijala prigušena zloba. Jedan se pritom tako sablasno hripavo zakašljao, kao da mu se katranska metastaza očajnički pokušava odlijepiti od pluća i kroz ruševine sagnjilih zuba domoći se vanjskog svijeta. Zvučalo je tako kao da bi mu to moglo biti i zadnje kašljanje u životu. Iako mu kašalj nije posustajao ponovio je za konobarom: “Sale nemoj prestat. Baš dobro pušiš.”
Njegov sudrug u separeu još jednim lešinarskim (pod)smijehom poprati taj njegov copy paste konobarove šale.
Ta bi mu šala, da je na njegov račun upućena u nekom drugom okruženju, vjerojatno izazvala osmijeh i odobravanje, no Saleta stegne oko srca – jer osjetio je da u pozadini nije samo potreba da se s nekim podijeli veselje domišljate igre riječi već i zabrinjavajući deficit dobronamjernosti. Ipak, pregrizao je jezik, kao već toliko puta do sada jer ta su mu dvojica dala zadnje dve kune koje su mu falile za pivu. Gade mu se ti ljudi, ali osuđen je na njihovo svakodnevno prisustvo u birtiji koja mu je drugi dom. Bolje da im se ne zamjera, makar ga tu i tamo ponižavali. Ipak, nije uspio sasvim prikriti trag sjene što mu je prešla licem. Ovi su to primijetili.
“Ahaha vidi, ljuti se na nas. Daj Sale pa ni vrag da se ljutiš, samo smo se zajebavali”, reče vlasnik zuba koji podsjećaju na Hirošimu i Nagasaki nakon pada atomske bombe. Prizor njegovog povrijeđenog susjeda Saleta obasja mu obraze. Njega već dugo, a možda i oduvijek, istinski razveseliti može samo tuđa bol. Nema on želuca za ljudsku sreću, niti joj vjeruje, a još manje osjeća. Zato mu i djeluje fejkerski kad god se netko nasmije od srca. To ga uvijek toliko dubinski uzruja da se onda mora ili maknuti iz prostorije ili (samo ako se radi o nekome čije se reakcije previše ne plaši) niskom provokacijom strgnuti nekom taj izraz sreće koji ga čini nesretnim. On vjeruje samo patnji, po mogućnosti onoj koju sam izazove jer ga onda dodatno hrani osjećaj moći, pa i ponosa, što ju je izazvao.
“Ne ljutim se, kaj bi se ljutio”, Sale će neuvjerljivo iako je svim silama htio djelovati nezainteresirano, gnjilozubi je imao nepogrešive detektore za osjetljivost:
“Daj puši nam još samo danas, za dobra stara vremena”, nabacivao je drva u crnu vatru koja je Saletu već dobrano proždirala dušu. Urušavalo se u njemu dok je nijemo, znatno brže no obično (rekli smo da je majstor u rastezanju vremena potrebnog za jedno pivo) ispijao jeftini hmeljni nektar i uz drhtaj glasa koji ga je izdao, napustio kafić.
Nije im htio više davati satisfakciju da bude laka meta, no još više – nije htio u napadu bijesa izgubiti moralno pravo da njegovi današnji provokatori sutra opet budu prijemčivi donatori pokoje kune koja će mu faliti za piće.
Dok se penjao prema svom stanu na trećem katu htio je tromim korakom što više odužiti taj proces kako bi odgodio mučno suočavanje s već zabetonirano indiferentnim pogledom roditelja koji su od njega odavno digli ruke. Njegov deficit življenja u stvarnosti ili ako želite – ludilo – u takvom jednom obiteljskom beznađu bilo je i ostalo njegovo jedino utočište. Gotovo da je bilo normalno da poludi, da nije normalan.
Tek po navici, poput životinje koja osjećaja obavezu hranjenja svog mladunca, u ovom slučaju doživotno, majka mu reče da je u frižideru ostalo još pohane piletine.
Njihov je odnos već godinama sveden na jedva podnošljivu bazičnost primarnih životnih potreba poput jela i spavanja. Ta mora da su i pećinski ljudi imali bogatiju komunikaciju (podcjenjujem li rječitost neandertalca?). Kako god bilo, pozadinske rijeke tegobnih tišina žuborile su pritajeno, ali divlje, svim svojim neizgovorenim, a opet već toliko puta izgovorenim emocijama da ih i nije trebalo izreći da bi se znalo da su (još) tu. Ponižen, tmuran, još ipak dovoljno svjestan da osjeti, a dovoljno odsutan da ga to ne dotuče, Sale osjeti iznenadnu nezadrživu potrebu da roditeljima izrazi ljubav i zahvalnost za sve što su u životu učinili za njega. U najčišćem smislu tih riječi. Pa ipak, lavina što mu je zatrpavala dušu rezonirala je na toliko različitoj frekvenciji od njihovog svagdašnjeg tupila pred televizorom da je tek krajnjim naporom izbjegao udovoljiti svom neočekivanom nagonu da ih izljubi i rasplače se pred njima poput djeteta koje se pretvorilo u svoju ostarjelu, poraženu verziju lišenu budućnosti no ne i starih snova.
Kasnije u kupaoni, rekao je to što im je htio reći, kratko, s neizmjernim gušenjem u prsima, prigušujući puštanjem jakog mlaza vode iz slivnika nekontrolirane jecaje.
Za to vrijeme Domagoj je bio u toplom zagrljaju svoje žene. Dok su vodili ljubav opet se sjetio Saleta. To mu je bilo malo čudno, s obzirom na trenutnu aktivnost. Odluči da nije dobro vrijeme razmišljati o Saletu, ali ga to onda podsjeti na onu več legendarnu rečenicu iz Krašove poznate reklame: “Nemoj misliti na torticu.”
No, pogađate, i dalje je mislio na torticu to jest na Saleta i to toliko intenzivno da je fokus s poželjnog ženinog tijela prebačen na to kako će Sale sutra ustati kad god on to hoće i otići kamo ga noge nose, a on će već u 6 opet voditi borbu sa željom da mobitel na kojem se oglasio alarm, zafitilji daleko kroz prozor spavaće sobe. Kakva spavaća, to je prokleta rano-ustajuća soba. Daj se skoncentriraj umobolac, ženi treba tvrdi kolac razmišljao je i na jedvite se jade suzdrži od smijeha na tu retardiranu rimu. Iako je i dalje makinalno obnašao svoju bračnu dužnost začuje: “Domiii, šta mu je, zašto je pao?”
Više uopće nije bio raspoložen za sex. Došlo mu je da odglumi orgazam da više svrši tu farsu. Ali kako? Nijednom muškarcu to još nije pošlo za pimpekom. Nije se želio zamjeriti ženi pa je počeo manijakalno vraćati fokus na nju. Nemoj misliti na Saleta, nemoj misliti na Saleta, odzvanjalo mu je u velikoj dok je pokušavao krv vratiti u onu manju glavu. Šutio je, mudro znajući da je bolje da se ne krene opravdavati svojoj dragoj. Najbolje opravdanje bit će prešutni rast posrnulog kapetana Đoke…
