Nova dvorana u Velikoj Gorici, na ulazu u Rakarje, polako postaje svojevrsni hram sporta u ovom gradu. Deseci, stotine djece svih uzrasta, zaljubljenih u različite sportove, kao da žive u nekom svom mikrokozmosu u dvorani na kraju grada. Košarkaši se mimoilaze s rukometašicama, jednima iz torbe vire reketi za badminton, drugi u njima nose neke lopte ili rukavice, a svi dolaze s nekom posebnom pozitivnom energijom. I negdje među njima, “naoružan” kimonom, pojavljuje se i junak naše priče. Dečko od 13 godina i više od stotinu medalja. On je Igor Vrban, uzdanica karate kluba Velika Gorica, ali i nada godine u izboru županijskog sportskog saveza.
– Vjeruj mi, taj mali može postati ‘zvijer’ – kaže mi njegov trener Goran Živković kad smo ušli u dvoranu na jedan od njihovih treninga.
– Ne kažem to zato što sam njegov trener, to će reći i svi ljudi iz stručnog stožera reprezentacije – dodaje Goran, sin Ranka Živkovića, čovjeka koji je gotovo pa sinonim za karate u Velikoj Gorici.
I okrećem se prema njemu, dječaku kojem je već u osnovnoj školi osvajanje medalja postalo “običan dan u uredu”.
– Koliko ih imam? Iskreno, nemam pojma. Više od sto sigurno – priča Igor.
Skroman, tih, nije od velikih riječi, na prvu bi se reklo da mu možda baš i nije mjesto u borilačkom sportu. A onda navuče zaštite na ruke i noge, namjesti se u karakterističan karatistički stav i – krene. Udarac rukom, pa nogom, opet rukom, pa bacanje protivnika… Sve to izvodi impresivnom lakoćom, brzinom, i laiku je jasno da se radi o iznimnom talentu.
__– Došao sam na prvi trening vidjeti kakav je to sport, svidjelo mi se i ostao sam. Pogotovo nakon što sam otišao na prvi turnir i odmah bio drugi – objašnjava Igor zašto je odabrao karate ispred nekih drugih, popularnijih sportova pa dodaje:
– Ta prva medalja mi je i najdraža
Tijekom tjedna trenira, vikendom putuje na turnire i osvaja medalja. U svom stilu, s pomalo sramželjivim smješkom, bez velikih riječi, ali najčešće uspješno. Dobili smo i popis njegovih najvećih medalja, teško ih je sve i nabrojiti. Prošle godine prvi na Grand Prixu u Samoboru i na Austrian Openu, dva najveća turnira u ovom dijelu Europe, godinu prije toga također je uzeo zlato na Austrian Openu, na Karlovac Openu, 2012. je osvojio Cro Open, otvoreno prvenstvo Hrvatske… Ukupno, “kamion” medalja.
– Jedino što ne volim u karateu je kad me suci pokradu – sa smiješkom kaže Igor, koji trenira s bratom Ivanom, dvije godine starijim.
– Triput smo se borili i sva tri puta sam izgubio – priznaje Igor.
Zaigra s prijateljima i nogomet, ali još čeka odgovor na pitanje vole li cure više nogometaše ili karatiste. A dok ga čeka, sanja o budućnosti. Karate u Hrvatskoj nije profitabilan sport, ali kad ima 13 godina to i nije posebno važno:
– Da, želim se baviti karateom i kao senior, želim osvajati europske i svjetske medalje.
Zasad mu ide jako dobro, odlično zapravo, na pravom je putu. U snove treba vjerovati, zašto Velika Gorica doista jednoga dana ne bi imala i, primjerice, prvaka Europe ili svijeta u karateu… Nastavi li Igor kako je krenuo, baš sve je moguće.
