Od davnih dana općina Turopoljaca sastajala se kod važnijih poslova u zbor. Listina bana Nikole od 26. svibnja 1278., prenosi je Emilij Laszowski, naglašava da nitko ne može biti turopoljski župan, osim onoga tko je na zboru izabran zajedničkim odobrenjem (Nec aliquis inter ipsos terrestris comes esse possit, nisi de communi consensu eorundem et evoluto termino anni, terrestrem comitatum renovandi haberent facultatem.). Takvi zborovi nazivaju se kasnije velikim “spraviščima” (congregatio generalis, communis za razliku od djelomičnoga, congregatio particularis).
Spravišče na kojem se bira župan, odnosno drugi službenici općine, naziva se velikim izbornim spraviščem ili reštauracijom (restauratio). Na velikom su se spravišču birali poslanici u Sabor, bilo hrvatski bilo hrvatsko-ugarski, raspravljalo se o vojnim pitanjima, polagali su se računi o općinskoj upravi, primali su se u bratstvo novi članovi, činila su se darivanja zaslužnima, stvarale su se odredbe o gradnji cesta i mostova, dijelili su se prihodi i davale u zakup općinske zemlje, uređivali su se odnosi s kmetovima. Izborna su se spravišča, kad je bilo moguće, održavala u dvorcu Lukavcu, a od 1848. i u Turopoljskoj vijećnici. Pred ukidanje plemstva, posljednja je reštauracija u Lukavcu održana 1941. (Stepanić).
Turopoljsko se izborno spravišče isprva održavalo svake godine o Jurjevu. Uz ostale časnike (podžupan, bilježnik, fiškuš itd.) birao se novi ili se potvrđivao stari župan. Spravišče je mogao pohoditi svaki samosvojni plemić ili gospodar plemenite zadruge. Župan se birao zajedničkom slobodnom voljom Turopoljaca “od vremena komu nema pametara” (a tempore cuius memoria non extat). Prvi poznati župan turopoljski (comes terrestris, zupan, zupanus, gospon komeš) zabilježen je 1257. i zvao se Volislav (Wolizlai), a prva je poznata isprava turopoljskoga župana ona Mikca (Mikec) iz 1333. godine, izdana u Čićama. Iz pisama iz 1376. i 1379. te isprave iz 1346. razabire se da je župan turopoljski bio podređen županu zagrebačkom, a od kraja 14. stoljeća do obnove Turopoljskoga bratstva 1560. medvedgradskom kaštelanu, koji se nazivao i vrhovnim županom turopoljskim. Po obnovi Bratstva počeli su se zapisivati zaključci spravišča, a najstariji je sačuvani zapisnik iz 1571. godine.
Godine 1592. po padu Bihaća Turci upadaju u Posavinu. Stara petrinjska tvrđa, dio tadašnje Sisačke biskupije, po prvom turskom osvajanju 1531. nalogom Hrvatskog sabora bijaše srušena, a kao središnje obrambene utvrde grade se Sisak (1544.) i Karlovac (1579.). Po diktatu Carigrada Hasan-paša Predojević 1592. počinje graditi utvrdu koja danas nosi ime Petrinja te se s namjerom da osvoji Sisak tabori na Kupi. Iste godine tri puta provaljuje u Turopolje. U srpnju i rujnu spaljena su dva trgovišća i četrdesetak sela (Klaić nabraja Mraclin, Lazine, Obrež, dva Novaka, Kostanjevec, Markuševec, oba Lukavca, Donju Lomnicu, Malu i Veliku Mlaku, Brezovicu, Novo Čiče, Veliku i Malu Goricu, Kobilić, Rakarje, Pleso, Hrašće, Buzin, Zapruđe i Svetu Klaru, Botinec, Gornje i Donje Čehe, Orešje, Kosnicu itd.). Odvezeno je tisuću kola žita. U roblje su odvedene po izvješću bana Erdödyja dvije tisuće Turopoljaca, baš kao i 1579. Rožić prenosi Trakošćanski ljetopis, kroniku Draškovićevih: Turci su istrijebili Turopolje (Turcae depopulati sunt Turopoliam.).
Za posljednje velike provale, u studenom su kiše izlile Savu, a na svetu Luciju 1592. pao je nezapamćeno visok snijeg i Turci su se povukli. Zapovjednici sisačke obrane javili su markgrofu Karlu: Ne vidi se drugo nego silan snijeg. U lipnju se sljedeće godine pri napadu na Sisak Hasan-paša utopio u Kupi. Od tog se poraza turska vojska nikada nije oporavila. U znak zahvale Turopoljci povratnici od godine 1612. (A. Szabo) svetu Luciju uzimaju kao svoju zaštitnicu te se otad izborno spravišče Plemenite opčine turopoljske održava na njezin blagdan.
Sve do početka 18. stoljeća o zborovima općinstva turopoljskog ne postoji nikakva državna uredba. Na turopoljsko spravišče mogao je doći svaki plemić, i bogat i siromah (universi nobiles simul in unum dives et pauper). Zbog nemira tijekom diobe dohodaka ili izbora časnika te zastrašivanja i nagovaranja prilikom izbora došlo je do potrebe za promjenom izbornoga sustava. Godine 1712. POT odlučuje da časnici pod prijetnjom kazne moraju dolaziti na spravišča, a kad su nemiri učestali i prijepori se zaoštrili, vlast je pronašla rješenje.
Razlogom nemira prilikom izbora časnika bile su “kortešacije”, nagovori, obećanja i gozbe kojima su “nesposobni i nezaslužni ljudi htjeli polučiti časti turopoljske” (Laszowski), pa kad je kod izbora turopoljskoga kapetana 1734. došlo do razbijanja klupa i umalo umorstva, ban Josip Eszterhazy 1735. donio je 8. lipnja odredbu kojom se utvrdilo da župana biraju suci-elektori, njih dvadeset i četvorica putem dvadeset i dviju glasovnica, te dvanaest prisjednika, koji su se birali doživotno, također pismenim putem. Eszterhazyjev statut, koji je 1749. potvrdio Hrvatski sabor (Članak 28. “O uređenju općine plemića Turopolja”), odredio je da niti jedan časnik turopoljski, za razliku od prisjednika, ne smije biti ni u kakvoj službi na Krajini niti u kojem generalatu.
Veliko spravišče održano 3. siječnja 1774. zaključilo je da se dan reštauracije ima prenijeti s Lucijinog na 3. studenoga, kada se te godine i održalo, ali “kasnije je opet bilo po starom” (Laszowski).
Na spravišču 16. svibnja 1832. u Lukavcu POT je stvorio novi štatut i iznio ga Hrvatskom saboru te je iste godine bilo usvojeno da se restauracija ima održati na Lucijino ako taj dan nije nedjelja i ako u isto vrijeme ne zasjeda Sabor te da se smatra da se prisjednik (izabran doživotno), ako je napustio Turopolje, zahvalio na časti.
Godine 1844. na Ugarskom saboru htjelo se dokinuti pravo župana turopoljskoga da dolazi na Sabor, gdje je do sredine 17. stoljeća pozivan posebnim banskim pismom, a od 1683. pravo “virilista” zadržao je sve do ukidanja POT-a. Zakonom o Turopolju iz 1895. određeno je da se župan bira na deset godina.
Nakon ukidanja plemstva 1947. Plemenita opčina turopoljska Obnoviteljskim je spraviščem 7. srpnja 1991. u staroj Turopoljskoj vijećnici, danas Muzeju Turopolja, pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora obnovila Turopoljsko bratstvo. Dvadeset i četiri suca između Zdravka pl. Lučića i Ivice pl. Ledera birala su komeša. Pročitana je Povelja turopoljskoga bratstva, usvojen Obnoviteljski statut, a za župana je izabran Lučić. Na Lucijskom spravišču 1994. Izborna komisija za župana je predložila Slavka pl. Cvetnića, koji je pod pritiscima povukao kandidaturu. Dio je malogoričkih plemića tada napustio POT. Na izborno spravišče 1997. od 18 sudaca koji su ceremoniji nazočili samo su petorica donijeli glasovnice. Godine 1998. za župana je izabran Franjo pl. Kos. Kako nam je obnoviteljski Statut POT-a ostao nedostupan, kao i Pravilnik o izbornom redu POT-a, ovdje možete pročitati Stepanićeve duhovite i zanimljive izvještaje sa spravišča, prema kojima se župan po starom Statutu, kao i po novom, koji je donesen u srpnju, a ovjeren u kolovozu ove godine, bira na mandat od tri godine. Kos je potvrđen za župana 2005., 2007. i 2010. Godine 2013. za župana je izabran Juraj pl. Glagolić, koji se već sljedeće godine povukao. Na Lucijskom spravišću 2014. za župana je izabran Mihael pl. Pavišić, a on je pod neočekivanim okolnostima na izvanrednom spravišču 19. svibnja ove godine smijenjen, kada je na mjesto v. d. župana POT-a izabran Juraj pl. Odrčić, koji će sutra u Lukavcu-gradu biti jednoglasno izabran za novoga župana Plemenite opčine turopoljske.
