Svi smo mi različiti i posebni, no neki od nas ipak su posebniji. S tim ciljem i premisom je učiteljica Davorka Ilečić u Osnovnoj školi Eugena Kumičića obilježila Dan svjesnosti o autizmu. Razlozi za to su bili mnogi, no jedan je bio najvažniji – da se Aleksandar, dječak s autizmom koji pohađa treći razred, osjeća posebno i voljeno. A to im je svakako i uspjelo.
“Željeli smo da bude svjestan da je jedan cijeli dan posvećen njemu i da zna da je poseban. Dočekali smo ga sa svijetlo plavim balonima, pripremili smo simbol leptira koji se sastoji od puzzli različitih boja jer one prezentiraju taj velik spektar autizma i uklapanja u zajednicu. Zajedno smo ovaj dan za njega učinili posebnim. Ako smo mi već ta mala zajednica koja ima Aleksandra onda ćemo proširiti svijest i drugima da takve posebne osobe treba prihvatiti.”, objašnjava nam učiteljica Davorka koja je pripremila igre u kojima su mogli uživati svi učenici, a posebno Aleksandar.
Aleksandar je veseli dječak s autizmom koji pohađa OŠ Eugena Kumičića od prvog razreda osnovne škole. U školi su na sve moguće načine, a najviše kvalitetnom i dobrom međusobnom suradnjom, omogućili da se Aleksandar osjeća dobrodošlo i voljeno te da postaje sve uspješniji. “Njegovi roditelji su jako suradljivi i imali smo lijep dogovor od samog početka. Bila im je bitna socijalizacija djeteta i vidjelo se da on dosta toga može. No on nije govorio u školi i na nepoznatim mjestima, samo kod kuće, pa je upis bio otežan. Tako ga je primjerice mama kod kuće snimala kako čita, a učiteljica ga ocijenila u razredu na temelju snimke. Polako je uz asistenticu i učenike počeo lagano i tiho pričati.”, objašnjava Milica Kombulić Di Giorgio, edukatorica i rehabilitatorica, stručna suradnica u OŠ Eugena Kumičića koja s djecom radi već 30 godina. Dodaje kako je bitno znati da je autizam spektar poremećaja te da je mnogo različitosti i poteškoća koje se mogu prikazati kod djeteta. Kao i odrasli, svako dijete je različito i drugačije mu stvari mogu smetati, a može i drugačije reagirati od drugog djeteta na spektru.
“Postoje djeca koja su izrazito darovita u nekim aspektima, dok neki imaju veće teškoće. Osobe s većim teškoćama idu u Centar za autizam, dok djeca poput Aleksandra nemaju izražene teškoće u učenju i često su to visoko inteligentna djeca. Mi moramo pronaći što dijete smiruje i maknuti ga od izvora smetnje. Svako dijete drugačije reagira. Aleksandar se primjerice povlači, dok imamo djecu koja to izražavaju vikom, vrištanjem i slično. Izazovno je, ali i ostala djeca uče kroz druženje s njima, kao i svi mi ostali.”, objašnjava Di Giorgio.
Od šutnje do šapta, pa pričanja na nastavi
Ističe da unatoč tome što u početku nije pričao, uz glazbu i umjetničko stvaralaštvo se sve više otvorio pa se sada čak i javlja na nastavi.
“Primijetili smo da voli glazbu pa je na jednom satu glazbenog počeo plesati s jednom djevojčicom. Naš profesor se tada u suradnji s asistenticom ponudio da za vrijeme slobodnog sata sviraju gitaru. Tako on sada ide na gitaru i kroz glazbu su, recimo, počeli razgovarati. Od ove godine razgovara s djecom, ponekad se i javi, priča tiho, ali to je jako velik napredak.”, govori te ističe kako je najvažniji aspekt u cijeloj situaciji dobra međusobna komunikacija i suradnja između roditelja, stručnog suradnika, nastavnika i pomoćnika u nastavi te da je upravo to stvorilo napredak. “To je sada sretno dijete koje uživa u svom razredu i voli ići u školu.”, zaključuje rehabilitatorica Di Giorgio. Njegova učiteljica Davorka navodi i da Aleksandar uživa u umjetničkom aspektu škole, u glazbi pogotovo. “Kroz likovnu umjetnost se vidi da je naučio promatrati svijet što nam pokazuje velik napredak jer počinje analizirati sve što vidi oko sebe.”, objašnjava.
Zajednički rad učitelja, roditelja i drugih učenika
Pričanje u javnosti s drugim učenicima i nastavnicima dobro je pokazalo njegov napredak, a u poticanje istog su se uključili i profesori pa i učenici. Aleksandar je tako, nakon što je dugo sjedio u zadnjem dijelu razreda, odabrao sjesti u samu sredinu učionice s djevojčicom Ivom Perković. Nije neobično da je odabrao baš nju, govori nam učiteljica Davorka, jer Iva je istaknuta djevojčica puna empatije i suosjećanja koja Aleksandra sama potiče na govor i rad.
To najbolje opisuje i činjenica da Iva toliko želi i voli pomoći Aleksandru da mu je sama izradila bojanku. “U razredu je s Aleksandrom jako lijepo jer možeš vidjeti da nije samo drugačiji od nas, jer onda skužiš da su svi jednaki. Pomažem mu dosta i često me pita stvari pa mu pomognem. Jako voli bojati pa sam mu napravila bojanku, nacrtala sam stvari i napravila točke za spajanje pa je to ispunjavao. Aleksandar sada više priča, prvo je počeo šaptati, a sada baš priča.”, govori nam djevojčica Iva, a to pohvaljuje i učiteljica.
Osim što Aleksandar uči kako se prilagoditi u okolinu, mnogo uči i okolina. Druge učenike i njihove roditelje se također od početka školovanja uči kako komunicirati i kako se ponašati s djecom koja imaju drugačije potrebe. “Moramo svi biti otvoreniji prema različitostima. Djeca imaju puno pitanja, no ona su najiskrenija i vrlo lako to prihvaćaju, i treba im dati iskren odgovor i oni će onda lakše prihvatiti drugu djecu.”, ističe Di Giorgio.
Različitosti su posebnosti
Te različitosti ponekad su prava blaga koja treba cijeniti, a to čini i njegova učiteljica Ilečić koja posebno ističe njegove vrline i posebnosti. “On je jedan jako veseo dječak. Bez obzira na to što ima autizam, on je jako empatičan i osjeća kada je netko tužan, prošeta do tog djeteta i zagrli ga. Na prvu ponekad ni ja to ne primijetim, ali on to baš osjeti, to je njegova posebnost. On je ove godine počeo govoriti u razredu, ove godine čujemo njegov glas i u učionici. Šali se, odgovara na pitanja i to nam je jako bitno. To pokazuje da bi jednog dana mogli postići da odgovara na konkretna pitanja.”
Trenutno je u Osnovnoj školi Eugena Kumičića sedmero učenika koji imaju autizam, a Di Giorgio se s time po prvi puta susrela prije sedam godina. Tada im je stigao Fran, dječak s autizmom koji je sada uspješan učenik sedmog razreda osnovne škole.
“Fran je u početku imao izrazite strahove od novih prostora, promjena, zvukova i drugih. Sada je uspješan učenik sedmog razreda. Ima, dakako, i dalje trenutaka kada mu treba smirenje, ali on će upisati srednju školu, jednog dana se i zaposliti jer se zna nositi sa svojim poteškoćama. Do sada smo s djecom imali uspjeha”, govori Di Giorgio.
Fran i Aleksandar dvoje su od nekoliko učenika s autizmom koji su u ovoj školi naišli na divne zaposlenike koji su bili svjesni njihovih posebnosti i koji su bili spremni na zajedničku suradnju i rad na tome da svatko od te djece u najboljem mogućem smislu ispuni svoj potencijal.
“Djetetu uvijek treba dati priliku.” , zaključuje Di Giorgio.
