Mons. Tomislav Subotičanec, generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije, krstio je u nedjelju, 27. listopada u župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici za vrijeme mise poldanice Jozu, osmo dijete u obitelji Tomislava i Jelene Martinović
Na početku homilije mons. Subotičanec je rekao kako je Isus u Evanđelju na putu u Jeruzalem. Prate ga učenici i bučno mnoštvo, ali oni ne znaju što Isusa tamo čeka. ‘Izlaze iz Jerihona i još je samo tridesetak kilometara do njihovog cilja, do Jeruzalema. Osjeća se napetost u zraku, neka posebna energija. Pokraj puta sjedi čovjek čiji je život tama u doslovnom i prenesenom značenju. Taj slijepi čovjek ne može raditi nikakav posao u ono vrijeme, nego je prisiljen sjediti kraj put, prositi i živjeti od tuđe sućuti. On je osuđen od svoje okoline jer se u to vrijeme vjerovalo da je sljepoća kazna zbog grijeha njegovih predaka. Okolina smatra da je takav jer je to zaslužio i uglavnom ga zaobilaze. On je smetnja društvu. No, taj čovjek ima ime, zna se tko je i odakle je. To je Bartimej, sin Timejev iz Jerihona. Unatoč hendikepu on ima svoje dostojanstvo i zaslužuje pažnju’, naglasio je mons. Subotičanec te pojasnio.
‘To silno mnoštvo koje prolazi uz njega ne primjećuje ga, a možda su i zapinjali o njegove noge. Slijepac je čuo od drugih što se događa, da prolazi Isus kroz njegov grad. Tu se događa trenutak koji pokazuje što može učiniti snaga vjere. On je siguran da mu Isus može pomoći i darovati vid. Zato uporno viče, iako ga oni oko njega stišavaju: ‘Što se dereš! Ima on važnijeg posla nego da se bavi tobom. Tko si ti da bi uopće smio izgovoriti njegovo ime?!’ On viče i ne odustaje: ‘Sine Davidov, smiluj mi se!’ Na zaprepaštenje svih Isus se zaustavlja. Bezglava masa koja je do sada slijepca ušutkivala odjednom ga ohrabruje: ‘Zove te! Požuri!”, naglasio je propovjednik ističući preobrazbu koju je na tom mnoštvu učinila snaga vjere jednog slijepca. ‘Slijepac trči u zagrljalj Isusu i već je tada njegova sljepoća postala prošlost. Isus ga pita ono o čemu sanja svaki od nas, ono što su htjeli mnogi u tom mnoštvu čuti: ‘Što hoćeš da ti učinim? Koja je tvoja želja?’ Slijepac daje logičan odgovor: ‘Učitelju, da progledam!”
Propovjednik je postavio okupljenim vjernicima pitanje misle li da bi svatko iz onoga mnoštva, svatko od nas rekao: ‘Daj mi Gospodine da progledam!’ i ponudio je odgovor: ‘Siguran sam da ne bi. Većina bi rekla: ‘Daj mi da vidim!’ No, malo je onih koji žele progledati. Bartimej je htio upravo to – progledati. Isus mu je rekao istinu koju može izreći samo Bog: ‘Tvoja te vjera spasila! Vjerom si pronašao ono što ti je trebalo i što si žarko želio!’
Evanđelje zaključuje ovu zgodu svjedočanstvom kako je Bartimej, nakon što je progledao, pošao za Isusom a propovjednik je zaključio: ‘Čovjek koji je progledao može li imati drugi životni cilj osim nasljedovati Isusa. I danas ima onih koji su progledali, kojima je snaga vjere u Božje milosrđe iz temelja promijenila živote. Postali su novi ljudi. Zbacili su sa sebe staro odijelo, stari ogrtač i odjenuli se u Božju ljubav. To razlikuje ove ljude od onih koji žele samo vidjeti.’
Na kraju propovijedi mons. Subotičanec je dao zadatak sebi i okupljenim vjernicima: ‘Pokušajmo u tjednu koji je pred nama razmišljati kamo bismo mi sebe svrstali i kome bismo se prispodobili? Tko sam i kakav sam ja zapravo čovjek? Pripadam li ovome mnoštvu koje viče, a zapravo ni ne zna kamo ide. Jesam li od onih koji stalno pričaju o važnosti vjere i tobože su zagledani u Isusa, dok u isto vrijeme nogama zapinju za siromašne ne videći njihov jad i bijedu. Ili možda i ja ušutkavam nekoga i ne dam mu da smeta meni i Isusu, umjesto da sam od onih koji posreduju i pomažu ljudima da dođu do Boga. Jesam li i ja slijep kod zdravih očiju i tražim li samo da vidim ili doista želim progeldati. Imam li snage poput slijepog Bartimeja zavapiti Bogu za pomoć ili smatram da sam ja zapravo dobar i da znam kako mogu sam sebi biti dostatan bez Božje pomoći. Možda samo želim da me nitko ne dira i ne uznemiruje i želim ostati u svojoj tami. I na kraju, što ja to mogu zamoliti Isusa svim srcem, jer on svakodnevno zastaje pored mene i u svojoj Božanskoj ljubavi me pita: ‘Što želiš da ti učinim?’ Želim li i trebam li ja uopće nešto od Isusa? Ne zaboravimo na kraju ono najvažnije što možemo ponijeti iz ove današnje evanđeoske zgode – samo onaj koji je spreman moliti za darove, koji je spreman od Boga primiti darove može biti blagoslovljen i uživati u plodovima Božje ljubavi. Srce koje je otvoreno Bogu, koje prihvaća i koje se ispunja njegovim milosrđem ono baštini višestruku blagoslov i puninu radosti’, rekao je u homiliji monsinjor Subotičanec.
Na kraju euharistijskog slavlja mons. Subitičanec je čestitao roditeljima na otvorenosti životu, prenio pozdrave nadbiskupa Dražena Kutleše i darovao im prigodni poklon te blagoslovio sve nazočne vjernike a posebno roditelje novokrštenika jer, kako je rekao: ‘Vaših osmero djece jesu taj Božji blagoslov koji ste otvorena srca primili u svoj život. Zaslužujete priznanje i poštovanje, radi hrabrosti i one odlučnosti koje je imao Bartimej. Neka vas i nadalje Gospodin blagoslivlja svakim blagoslovom, a Vi mu uvijek budite zahvalni i vjerni, darujući drugima svjedočanstvo o ljepoti života i suradnje s Božjom voljom.’
Na misi je koncelebrirao župnik župe Navještenja BDM Norbert Ivan Koprivec uz asistenciju brojnih ministranata župe. Roditelji uz Jozu imaju još Antu (2011.), Jakova (2013.), Anu (2015.), Divu (2017.), Ivana (2019.), Lucu i Kaju (2022). Na misnom slavlju pjevao je župni zbor mladih ‘Navještenje’.
Tekst i foto: Snježana Kirinić Grubić
