Pragovedo tur (Bos primigenius) živjelo je na prostoru od Iberskog poluotoka do Kine. Visinom od skoro dva metra, dužinom preko tri, a masom do 1500 kilograma, mužjak tura jedan je od najvećih biljojeda koji je ikad živio na Zemlji. U Indiji su pronađeni ostaci stari oko dva milijuna godina. Najstarije europske iskopine stare su 15 – 18 tisuća godina, pripitomljen je prije 8 – 10 tisuća godina. Posljednji je tur, unatoč naporima vlasti da očuva vrstu, uginuo prirodnom smrću u 17. stoljeću u Poljskoj.
Tur je jedan od najčešćih motiva umjetničkog izražavanja praljudi. Prikaze tura nalazimo i u poznatima spiljama Lascaux i Chauvet u Francuskoj. O njegovim migracijama piše grčki povjesničar Herodot, ponašanje mu opisuje rimski polihistor Varon, spominje se u Bibliji (Zlatno tele iz Knjige izlaska turov je potomak.), a Julije Cezar po veličini i snazi tura uspoređuje sa slonom.
Mužjak tura značajno je bio veći od ženke i različitih tjelesnih obilježja. Dok je ženka, pretpostavlja se, bila smeđe ili riđe boje, mužjak je bio crn. Hrptom mu je prolazila dugačka bijela traka. Rogovi su se turu, značajno veći kod mužjaka, protezali oko 80 cm u dužinu. Iz lubanje su rasli pod kutom od 60° i zakrivljavali se u tri smjera. Tešku lubanju i izraženu muskulaturu tijela nosile su tanke, ali snažne i dugačke noge.
S obzirom na to da je nastanjivao cijelo područje Euroazije, pretpostavlja se da je tur, osim na prostranim travnjacima, živio i u vlažnijim staništima. Na temelju ostataka istraživači su zaključili da se ujesen hranio žirom, a zimi i sasušenim korijenjem. U kasno ljeto, kada bi došlo vrijeme parenja, formirao je krda od najviše tridesetak grla, koja su predvodile alfa – ženke. Zapisi svjedoče da se tur nije plašio ljudi, a da je u vrijeme parenja ili gonjen od lovaca postajao vrlo agresivan.
Tur je izravni predak suvremenog domaćeg goveda. Proces pripitomljavanja neovisno se odvijao na Bliskom istoku, u Indiji te vjerojatno u Sjevernoj Africi. Porijeklo od tura vuku i zebu (indijsko govedo) i boškarin (naziv za mužjaka istarskog goveda). Najnovije DNA analize neočekivano su pokazale da je i ugroženi europski bizon hibrid tura i također izumrlog stepskog bizona.
Uzroci su izumiranja tura nestanak staništa zbog razvoja poljoprivrede, izlov, klimatske promjene i bolesti koje su mu prenosila pripitomljena goveda. U monografiji o Turopoljskom lugu (Magna silva, 2017.) Aleksandar Božić donio je priču iz poljskih arhiva o posljednjim naporima da se vrsta pred izumiranjem očuva. Unatoč sustavnim pokušajima poljskih kneževa da zabranom izlova i prijenosom povlastica nad Jaktorowskom šumom spase vrstu, posljednja ženka tura uginula je prirodnom smrću.
Pokušaji da se uzgoji govedo slično turu ili da se genetskim inženjeringom vrsta vrati u život, stari su gotovo sto godina. U namjeri da dođu do DNA sekvenci koje bi se podudarale s fragmentima pronađenim na kosturima, znanstvenici s projekta Tauros križali su pasmine goveda koje su zadržale najviše obilježja izvornog pragoveda (pasmine sayaguesa, maremmana, payuna…) i pustili ih u prirodu. Jedno je takvo krdo pušteno na Velebit, gdje se dobro uklopilo među dopremljene boškarine.
Tur je bio sveta životinja starih Slavena i Germana. Slovio je kao bog sunca i oploditelj. Da bi podsjetili ljude kako su moćni, egipatski su se bogovi Ra i Ptah po volji pretvarali u tura. Kretski je Minotaur, bik iz priče, hibrid čovjeka i tura. Kako je tura, da bi dokazao da je olimpski bog, imao ukrotiti Heraklo, tako je svetoga bika ukrotio sumerski princ Gilgameš, i tako dalje…
Zagrebačko polje, Turovo polje, Turopolje, nazivi su nizine smještene između Save i Kupe, u kojoj je tur tisućama godina slobodno obitavao. Svjedoče tome ostaci pronađeni u blizini, kod Krapine, u nastambi paleolitskog pračovjeka. Ime Turovo polje, bilježi Laszowski, prvi se put spominje 1334. u zborniku zagrebačkog arhiđakona Ivana, a 1530., kada se ovdje održao sabor hrvatskih plemića, prvi je put zabilježeno ime Turopolje.
Autor: Ante Vekić
