Sve je to judo, prijateljstvo, potpora, ustrajnost, više od sporta…priča Marina Drašković, predsjednica i trenerica u Judo klubu osoba s invaliditetom Fuji, nekadašnja prvakinja Judo kluba Pinky i ovogodišnja dobitnica nagrade Ponos Hrvatske dok ispijamo kavu u obližnjem kafiću. Nevjerojatna je lakoća s kojom ova mlada žena govori o svojoj strasti koja spaja sport, rad i edukaciju, no biti trenerica u sportskom klubu osoba s invaliditetom, puno je više od toga. “Judo je prekrasan sport koji razvija tijelo, karakter i psihu. Naši članovi postaju vrijedni članovi zajednice, grade samopouzdanje, znaju što žele i postaju kvalitetni mladi ljudi, to nam je čak važnije od rezultata”, govori dok se prisjeća svojih početaka u Judo klubu Pinky. Bilo je to 1994., uz vodstvo trenera Ibrice Mušinovića. Marina je, poput mnogih njenih vršnjaka koji su kasnije ušli i u reprezentaciju, paralelno završila Ekonomski fakultet, no sudbina je htjela da ostane u judu. Tako je uz pomoć kolegice Sanje Delladio u kolovozu 2012. otvorila Fuji. Pinkyjev mlađi brat okuplja djecu, mlade i odrasle s različitim teškoćama; od intelektualnih i motoričkih, teškoća iz spektra autizma, cerebralne paralize ili Down sindroma.
“Ovdje provodimo programe rehabilitacije putem juda, a polaznici napreduju, ne samo po pitanju motorike, već i psihičkog i emotivnog stanja”, priča nam Marina kojoj u treninzima pomažu judaši i treneri iz Pinkyja, a posebno je sretna jer, kaže, na treninge dolaze ne samo velikogorički klinci već i drugi iz bliže i dalje okolice. “Nekad su Goričani na dodatne aktivnosti morali ići u Zagreb, a danas je situacija obrnuta i Gorica na to može biti ponosna”, govori Marina. Posebna je to atmosfera koja se rađa na treninzima, tu i učitelji tu postaju učenici, a djeca uče jedni od drugih.
“Teško mi je vidjeti da djeca koja su u kolicima imaju manje prijatelja, pretpostavljam da im se zbog invaliditeta djeca boje približiti. U Fujiju granice ne postoje. I djeca s poteškoćama i bez zajedno treniraju, zezaju se, slave rođendane i svi su prijatelji jer prepreke ne postoje”, priča Marina.
Svakodnevnim treninzima polaznici prelaze vlastite granice; hodaju, ne boje se visine, ne boje se padati, a priznanja im stižu i od struke. Kako bi bila što uspješnija Marina se i konstantno educira. Uz rad s fizioterapeutima i razne tečajeve najdraže su joj one lekcije koje uči kroz svakodnevnu praksu. “Tu je širok spektar teškoća s kojima se susrećem tako da sama pronalazim načine edukacije; od anatomije do fizikalne terapije”, priča Marina.
Da je trud i dugogodišnji rad urodio plodom dokaz je i najava izgradnje judo doma koji bi dijelili Pinky i Fuji. Za sad o tome Marina priča s oprezom, ali radosna. Prostor Pinkyja u kojem treniraju postao je premalen, a za Fuji postoje i liste čekanja. Judo dom riješio bi, s jedne strane, skupi najam dvorane, a gorički judaši dobili bi kvalitetno i sigurno mjesto za treninge. Ništa manje nisu ni zaslužili jer judo je u Velikoj Gorici postao više od sporta, postao je zajednica, postao je obilježje, pa i mali fenomen. “To je posebno mjesto, drugačije nego u bilo kojem sportskom kolektivu.
Stvorili smo dom, mjesto prijateljstva i dobre energije, a tek onda dolazi judo”, zaključuje Marina.
Foto: VG foto
