Mlada hrvatska paraskijašica iz Donje Lomnice, Karla Kordić, osvojila je brončanu medalju u disciplini veleslalom za slijepe i slabovidne osobe na Zimskim svjetskim sveučilišnim igrama Torino 2025., najvećem zimskom međunarodnom sportskom natjecanju za studente. Karla je uz vodičicu Andreu Jezidžić donijela Hrvatskoj prvo odličje na ovom natjecanju. Ovo je povijesni uspjeh za Hrvatsku.
Naša Karla nosi ponos Velike Gorice. Nedavno ju je ugostio i gradonačelnik Krešimir Ačkar te uručio prigodan poklon.
A prije toga smo je posjetili i mi, u njenom domu u Donjoj Lomnici. Popričale smo o ovom uspjehu, ali i životu paraskijašice od samo 21 godinu pred kojom je jako svijetla budućnost. Karli je ovo bio prvi od, vjerujemo, mnogih intervjua koji će je čekati u karijeri.
Kako je sve počelo?
Za početak nam Karla govori kako je za njenu, ali i bratovu odluku o skijanju, zaslužna razrednica iz srednje škole. “Razrednica u srednjoj školi je najviše zaslužna za sve. Prije skijanja se nisam bavila nikakvim sportom. Na tjelesnom smo trenirali i ostajali duže s njom pa mi je predložila da probam skijanje. I prvo mi nije bilo jasno, prvo sam pomislila „pa umrijet ću tamo“. Ali probala sam. Ekipa je bila super, a atmosfera odlična. Počeli smo sa skijanjem na Sljemenu, a onda je u ekipu došao i Petar (brat). Ponudili su nam treninge i prvo nismo bili svjesni u što se upuštamo, odnosno da smo zapravo pozvani u repku. Krenuli smo trenirati i tek kad smo krenuli trenirati izvan Hrvatske sam se u potpunosti zaljubila u skijanje. U početku sam mislila da ne mogu to raditi”, govori Karla koja je rođena s albinizmom zbog kojeg i ima poteškoće s vidom. Kako kaže, najveći su joj problem jako svijetli prizori s kontrastima, tada gotovo ništa ne vidi. I s takvim stanjem, ni više ni manje, nego – skija.
Vodičica Andrea – desna ruka na stazi
No, u tome nikako nije sama, uz podršku obitelji koju često spominje, podrška i pomoć joj je njena vodičica Andrea Jezižić. “Andrea je moja vodičica, ali i moja trenerica. U nemogućnosti pronalaska vodiča je ona postala moj guide, i zapravo je to ispalo baš jako dobro. Dugo se poznajemo i jako smo povezane. Da bi te netko vodio moraš mu sto posto vjerovati i ona mora znati kako ja dišem. Ona mora znati kad ja imam tremu, kad sam u strahu. Svaka slabovidna osoba i vodič su priča za sebe. Ona je jako smirena i ona mene smiruje. Povjerenje je neupitno“, govori za Andreu, ali se i prisjeća trenutaka kada su uz ozbiljan trening bile i neozbiljne.
“Bilo je jako puno smiješnih situacija. Nedavno smo se ‘nabrijale’ jer nas je trener pohvalio pa smo sljedeću vožnju željele pokazati što možemo. Andrea mi je tada rekla u šali da moram gristi kolce. A tada sam prenisko udarila kolac, koji mi se vratio u lice i uspio mi izbiti zub. Andrea se počela toliko smijati da sam se i ja počela smijati. Često se događa da nam nam prekine bluetooth i ona meni kaže ‘hop’, a ja negdje idem krivo. Utrke znaju biti kaotične, ali srećom se samo nas dvije čujemo.“, smije se i govori da je uspjela i zaroniti u 300 metara visok snijeg, ali da su padovi uvijek najviše zabavni.
Neplanirana medalja – priča s Igara u Torinu
Tako su šaljive i simpatične bile i kada su osvojile medalju Zimskim svjetskim sveučilišnim igrama. “Nas dvije uopće nismo znale što se događa. Rekli su nam da ni ne očekuju previše, nego da pokažemo što znamo i da je važno da završimo utrku. Mislile smo da smo došle na natjecanje, odraditi to i zabaviti se”, govori i priznaje da je krenula trema jer su se oko njih okupili mediji. “Krenuli su pričati kako će to biti prva prva medalja ako je uspijem osvojiti, a mene je krenula trema. Još je k tome staza bila ledena. Ali sve je ispalo super. Nisam odmah bila svjesna da sam osvojila broncu. Ponosna sam i na sebe, na tim i obitelj“, govori svoje doživljaje nakon što je osvojila povijesnu prvu medalju za Hrvatsku na Zimskim sveučilišnim igrama.
Obitelj kao najveća podrška
A upravo njena obitelj, najveća su joj podrška i najglasniji navijači. “Roditelji su mi ogromna podrška. Imamo svakodnevne treninge na koje nas voze. Iako se dosta dobro snalazimo s javnim prijevozom, ipak nekad ne možemo sami. Čekaju nas, voze, ujutro navečer, kada god treba. I kad idemo na put je rano ustajanje, ali će nas voziti gdje god je potrebno. Oni su stvarno uz nas, pogotovo tata. Kada vidim kakvu žrtvu oni rade, to mi je još veći poticaj. A tata je, što se tiče skijanja, jednako to zavolio kao i mi. Sve gledaju, prate, stalno moramo odmah govoriti rezultate. Ma realno, cijela i šira obitelj, tetke i ujaci, ma svi su nam velika podrška”, govori ponosno.
Karla sa svojom obitelji živi u Donjoj Lomnici, trenira u Zagrebu i na Sljemenu, ali i ne samo tamo. “Na Sljemenu nema uvjeta i tamo je jako puno ljudi, a nama treba više mjesta jer se pratimo pa bi moglo biti opasno. Najviše treniramo po Austriji, u sezoni je to svaka dva tjedna. Kad smo ovdje onda odrađujemo kondicijske treninge, a tek kad smo vani je trening skijanje. Te planine, Dolomiti, Alpe, ta su mjesta toliko prekrasna. Tada smo cijeli dan na otvorenom, treniramo i uživamo. Prošle godine smo bili u Južnoj Korei na Youth Olympics igrama, a općenito smo proputovali pola Europe.”
Njen tipičan dan, logično, sastoji se od treninga, ali i odlaska na Studij fizioterapije. “Ponekad je naporno, ujutro u slušalice stavim techno i pješke idem do faksa, onda me čeka trening poslije faksa. Prošle sam godine bila više na predavanjima, ali i profesori su mi velika podrška te mi omogućavaju da i treniram i pohađam studij.”
Glazba joj pomaže i prije utrka kao mentalna priprema uz vodičicu Andreu, a kaže i kako će im hodanje po planini gore dolje možda prijeći u rutinu kao trening prije vožnje. Jednom su tako hodanjem po planini čekale start na koji su stigle pola sata prije nego je to bilo potrebno. I tako, malo je bilo dovoljno da ta aktivnost postane tradicija. “Andrea zna kako sa mnom i da treba sve okrenuti na zezanciju.”
Paraolimpijske igre – krajnji cilj
Makar ponekada zna biti teško i mnogo je tu žrtve, puno toga je drži u ovom sportu. “Ljubav prema skijanju svakako, ali i ljudi koji su u skijanju, stvarno smo svi jako povezani jer pola godine praktički kao da živimo zajedno. Baš smo svaki dan skupa. I naravno, jako volim putovanja. Kroz ovaj sport sam upoznala sam ljude koji su baš jako velika inspiracija”, govori Karla.
Mladima, posebno onima s invaliditetom koji sanjaju o sportskoj karijeri poručuje da jednostavno krenu. “Ja sam isto razmišljala da to nije za mene, ali da nisu drugi za mene donijeli odluku, ne bi krenula. Moj savjet je da neovisno o tome imali osoba invaliditet ili ne, pogotovo mladi, da se krenu baviti bilo kojim sportom, jer će sigurno naći nešto što će im se svidjeti u tom sportu. To će biti ili tjelovježba, putovanja ili druženja. Sport nisu samo natjecanja i treninzi nego je to iskustvo. Roditelji nekada previše štite svoju djecu s invaliditetom, ali sport, ovo je baš prilika da se osamostale.”
Tako se osamostalila i ona i krenula u nove pothvate. Planovi i ciljevi su veliki, ali za nju svakako ostvarivi. “Ultimativni cilj je doći na Paraolimpijske igre u Salt Lake Cityju, Utah. Tim je spreman. Zaista bih htjela posjetiti SAD i francuska skijališta. Skijališta koja obožavam i kojima se rado vraćam su Kreischberg i Lachen. Tamo sam najopuštenija, znam staze. Kad sam na novoj stazi se uplašim jer ne znam gdje idem, ali kad sam na nekim poznatim skijalištima tu sam zmaj”, priznaje sama sebi.
Poruka mladima
O uspjesima ove mlade dame pisat će se još dugo u budućnosti. Mlada je, aktivna, požrtvovna i uspješna. I sve to čini punog duha, s osmijehom na licu i uzbuđena što je čeka još novih pothvata.
Za kraj svima, osobama s invaliditetom i onima bez poteškoća, poručuje: “Zaista pozivam sve, ako sam ja uspjela nešto ostvariti, svatko može.”
Ostavljamo vas s tom rečenicom u ovom danu, a Karli želimo svu sreću, zdravlje i uspjehe. Nastavi nas činiti ponosnima.
