U vrijeme pandemije dvoje naših sugrađana, mladi bračni par Robi i Amanda zaputili su se na drugi kraj svijeta.
Odlučili smo ih kontaktirati kako bismo doznali neke zanimljive informacije o životu u Kini iz prve ruke, različitostima u odnosu na Europu općenito, ali i o tome kako funkcionira Peking u doba korone, zbog činjenice da je SARS-COV2 krenuo upravo iz – Kine! Donosimo priču njihovog putopisnog putovanja iz perspektive naše sugrađanke Amande.
O odlasku u Kinu i životu u drugačijoj kulturološkoj sredini
Odlazak u Kinu nimalo nije bio lak ni jednostavan posao, kao ni odluka, pogotovo u vrijeme pandemije koja je zahvatila cijeli svijet. Kina je zemlja nama dosta nepoznata i drastično drugačija od onoga na što smo navikli cijeli život. A evo kako je izgledao odlazak u Aziju…
Što se tiče samog dolaska ovdje bila su nam potrebna brojna testiranja na Covid-19 – testirali smo se čak sedam puta, zatim vize, raznorazna odobrenja, ovjere papirologije, prijevodi, službeni pozivi te opsežniji sistematski pregled. Jako malo stranaca se uspjelo vratiti, a pogotovo doći po prvi puta u Kinu nakon početka pandemije.
U punom avionu bili smo jedini koji nisu Kinezi, cijelo vrijeme smo morali imati maske te su nam mjerili temperaturu svakih nekoliko sati. Po slijetanju svi putnici su ostali sjediti, a nekoliko potpuno obučenih Kineza u zaštitnim opremama je došlo po nas dvoje. Prošli smo dezinficiranje na nekoliko punktova, ali sa onim velikim prskalicama kojima se korov uništava. Doslovno nam se slijevalo niz kofere, a odjeća mi je izblijedila na nekoliko mjesta. Nakon raznih punktova gdje smo ispunjavali papirologiju, obavili još jedno testiranje slijedila je karantena od dva tjedna, ali i trenutak kada smo saznali da će nas razdvojiti.
Petnaest dana bili smo u hotelskim sobama, bilo je preko 35 stupnjeva uz veliku vlagu u zraku, a klima se nije palila radi korone. Svaki dan smo morali mjeriti temperaturu dva puta i svakih par dana smo imali testiranje. Hranu koju su nam donosili moj muž bi nekako pojeo, a ja nisam mogla jesti tako da sam većinu dana provela na jednoj jabuci ili tri čajne žličice riže. Moram priznati da nam je na kraju bilo drago što smo odvojeni jer kada si u takvoj situaciji bolje ti je da te nitko ne gleda.
Nakon tog jedinstvenog iskustva odvezli su nas na kolodvor i imali smo vremena da dođemo do smještaja, gdje smo trebali ostati još sedam dana u karanteni, ali na sreću drugi dan su nam javili da možemo van i da moramo obaviti samo još jedno testiranje. Da nas je barem netko snimio na tom kolodvoru!
Pokušavaš pitati na info pultu kud trebamo ići, ali to je nemoguće… Pokušavamo na kiosku kupiti nešto, ali ne prihvaćaju naše kartice i tako u krug. Na sreću, snašli smo se i nakon dva sata bili smo u Pekingu, gradu od skoro 22 milijuna stanovnika, a moj muž Robi je uživao u vožnji brzim vlakom koji je jurio 306 km/h. Prvi dan i hodanje po kvartu bilo je jako izazovno, odlazak u dućan nezaboravan, ali sada je to sve iza nas i snalazimo se kao doma bez obzira na to što oni ne razumiju nas i mi ne razumijemo njih.
Apsolutno sve je drugačije nego kod nas
Ovdje je toliko toga drugačije nego kod nas; od politike, jezika, kulture, pisma, načina života… Jako mali postotak odraslih ljudi zna engleski jezik, većinom samo dio nastavnika i učenika iz internacionalnih škola, sveučilišta i bolnica tako da si prepušten sam sebi. Gdje god inače putuješ možeš pitati taksista, policajca, konobara u restoranu da ti pomogne, da te savjetuje, ali ovdje ne. S obzirom na to koliko brzo Kina napreduje, tako će se i to promijeniti. Već sada skoro sva mala djeca govore engleski i to jako dobro.
Sva plaćanja se odvijaju putem QR kodova i zapravo se jako malo koristi novac u papirnatom obliku. Mobitel je ovdje najvažnija stvar, a torbica nije potrebna jer sve što trebaš ti je u mobitelu, u par nužnih aplikacija.
Ono najvažnije je zapravo ta “WeChat” aplikacija kroz koju komuniciraš, plaćaš u dućanima, naručuješ hranu, plaćaš režije, prijavljuješ se kada ulaziš negdje i slično. Smiješno je bilo kada smo sreli bakicu koja je mužu sugerirala da mi kupi ružu i izvadila QR kod iz džepa kako bi joj mogao platiti!
Kad naručuješ namirnice iz dućana stići će ti za pola sata, a paketi stižu non-stop jer sve možeš naručiti online. Dostavljača ima jako puno, samo ih vidiš kako trče da bi dostavili što brže. Tu je najpopularniji “Taobao” s kojeg možeš naručiti što god da ti padne na pamet.
Drugačije je od svega što smo o Kini i Kinezima čuli
Ono što je mene iznenadilo najviše je što baš ništa što sam čitala i slušala o Kini nije bila istina, od najbanalnijih stvari da se nema gdje popiti kava, a na svakom koraku je ili Starbucks, Costa Coffee i još milijun drugih.
Što je jako zanimljivo, ovdje se u kafićima vrlo često radi na laptopima, a usput nešto popije ili pojede, djeca pišu zadaću ili imaju instrukcije, a vrlo često su i uređeni poput knjižnica gdje onda možeš i listati knjige koje te zanimaju. Također, normalno je da si doneseš jesti ili piti od drugdje, a tamo naručiš djetetu ili sebi nešto. Često imaju i punjače za mobitele, produžni, a u nekima čak i printeri i uređaje za uvez, znaju biti i klaviri i sintesajzeri sa slušalicama pa djeca znaju sjesti i svirati dok odrasli rade. Isto tako u restoranima u koje su nas vodili Kinezi dobiješ hranu, toplu vodu, jogurt i čaj, a ostalo piće si možeš donijeti sam. Tako da vam to najčešće izgleda tako da se to u kutijama donosi, pa onda po posebnim običajima zahvaljuje i nazdravlja do iznemoglosti.
Ne mogu govoriti kako je u ostatku Kine s obzirom da je Kina prevelika da bi se generaliziralo, ali što se tiče Pekinga, jako je čisto, sve više razvijeno, prepuno skupocjenih automobila, originalnih dućana svih mogućih svjetskih brendova koji su većinom skuplji nego u Europi. Što se restorana tiče, mislim da nema ništa što bi ti moglo pasti na pamet a da ovdje nema ili ne možeš probati ili iskusiti, bilo za odrasle ili djecu.
Izuzetno su druželjubiv narod, pa smo provodili večeri uz druženje i nezaobilazno dobru hranu! Znatiželjni su i simpatični…
Djeci je jako zanimljivo vidjeti stranca, pogotovo sa plavim očima, pa često dođu i pitaju nešto na engleskom i onda samo pobjegnu uz hihotanje.
Vrijeme je slično kao kod nas u Hrvatskoj, uz poneke dane kada je loš zrak, ali koliko smo pratili u Zagrebu je znalo biti i gore. Moram reći da je naša Velika Gorica baš sretna po tom pitanju jer je kod nas kvaliteta zraka odlična. Većina zime bila je sunčana, a kiša je padala samo dva puta.
Taksi aplikacija je srećom dostupna i na engleskom jeziku, podzemna je jako dobro i jednostavno organizirana, bicikli i električni motori su na svakom koraku tako da samo biraš s kojim prijevoznim sredstvom ćeš ići. Plaćanje režija je vrlo jednostavno, putem mobitela unaprijed uplatiš 50 ili 100 juana (skoro isto koliko je i Hrv kuna) i kada se potroši uplatiš dalje. Sveukupno režije su ovdje najmanji trošak, ne iznose ni 200 kuna mjesečno. Usluge su jako skupe, stanovi su skupi, a Peking spada u jedan od skupljih gradova na svijetu za život. Najgore od svega su im kupaone po stanovima, nema kade niti kabine nego se sve odvija u malom prostoru na pločicama tako da je to bio najveći izazov za pronaći, ali imali smo sreće.
Korona, cijepljenje i zabrane
Što se tiče pandemije, restrikcija i broja oboljelih, ovdje korone zapravo i nema! Maske se nose u zatvorenim prostorima, taksijima i podzemnoj, a da bi ušli u restoran ili bilo gdje drugdje trebate eventualno skenirati QR kod i izmjeriti temperaturu. U slučaju da se nađete na mjestu gdje se kretao zaraženi biti ćete obaviješteni, trebati ćete ići na testiranje, a u slučaju da ste bliski kontakt i u kućnu izolaciju, a oni vam onda donose namirnice, izbacuju smeće i dezinficiraju svaki dan kat na kojem živite.
Kada se tijekom zime pojavio određeni broj slučajeva automatski su svugdje tražili da se skenirate i da se ne ide iz grada ako nije nužno, određene djelove grada su potpuno zatvorili, a skeniranje je postalo obavezno i u taksiju. Ovdje je vrlo lako utvrditi gdje se zaraženi kretao, pa tako onda u medijima objave da je Pero Perić bio u dućanu, kod vulkanizera, frizera, na ručku. Ako ste bili tamo od tog do tog datuma da odete na testiranje. Sve u svemu, nama mjere odgovaraju, s obzirom da omogućavaju normalan život, a kako bi se proveli da smo eventualno zaraženi to na sreću nismo otkrili.
Što se cijepljenja tiče, u Kini je započelo cjepljenje s domaćim cjepivom tvrtke Sinopharm. Koliko mi imamo informacije, cijepiti se mogu svi od 18-59 godina, a cijepili su sve taksiste, dostavljače, radnike u lukama gdje pristiže roba, medicinsko osoblje…
Sada cijepe dalje po svom nekom redu, a ljudi se odazivaju sami. Kada naručujemo taksi, za svakog taksista piše da se cijepio te da je obavio covid testiranje. Ja sam imala prilike osobno razgovarati s curom iz Kine koja je na praksi u jednoj bolnici i rekla je da je dobila prvu dozu u jednu, pa drugu dozu u drugu ruku. Boljela ju je ruka jedan dan nakon uboda te je šmrcala dva dana.
Što se tiče ulaska, trenutno je još teže sada doći u Kinu nego što je bilo u kolovozu kad smo mi dolazili. Državljani određenih država moraju obaviti karantenu i prije puta, doći isključivo direktnim letom sa svim negativnim testovima, ukljućujući i antitijela, plus još ovdje tri tjedna uz svakojake testove moraju biti u hotelskoj karanteni, a u slučaju da imaju antitjela, pa čak i da su to antitijela zbog primljenog cjepiva za koje imaju dokaz, ne mogu ući u zemlju. Zašto, ne znamo, ali takva su pravila ne samo za strance nego i za Kineze…
Ono što su Robi i Amanda zavoljeli u Pekingu…
Nama je jako zanimljivo vidjeti ispred zgrade ali i svuda po gradu, odrasle ljude, bake i djedove, djecu, kako preskaču vijaču, šetaju, trče, vježbaju i plešu uz muziku. Nema jutra i večeri, bilo da je vruće ili hladno, a da nema nekoliko skupina koje nešto vježbaju ili plešu. Čak i kada hodaju oni se usput razgibavaju. Da kod nas netko tako šeće ulicom ljudi bi mislili da nešto nije uredu sa tom osobom, a ovdje u svakom kvartu imate sprave za vježbanje na otvorenom i raznorazne uređene sportske terene te staze za trčanje.
Također, Kinezi obožavaju pjevati pa na određenim dijelovima grada navečer dođu mali kamiončići sa kompletnom opremom, prolaznici se zaustave, otpjevaju nešto i dalje odu svojim putem. Lijepo je vidjeti koliko im je starija populacija zdrava i koliko su aktivni, a i uključeni u živote svoje djece i unuka.
Ovdje svi većinom rade, kakav-takav posao. Ono što mi se najviše sviđa je što svi idu svojim poslom i putem i svejedno je hodaš li sa najljepšom frizurom ili ćelav, jesi li izašao u pidžami i papučama (doslovno!) ili si u najskupljim markama koje si inače samo vidio na društvenim mrežama, nitko vas neće gledati čudno ili drugačije.
Ima još puno razlika, npr. osim što se jede štapićima, svugdje se uz jelo dobije topla voda koju oni stalno piju. Kada želiš pokazati broj koliko čega želiš i slično, moraš prvo naučiti kako se koji broj pokazuje prstima, jer palac gore nije jedan, hahaha. Ako pokušavaš nešto prevesti na kineski putem aplikacije, vrlo često nećeš dobiti ono što želiš, stoga treba naći neki drugi način ili prevesti samo par ključnih riječi.
Nikada se neću naviknuti na pljuvanje po cesti, koje nije često kao što kažu da je nekada davno bilo, ali opet se događa. Neću se naviknuti na jedenje kokošjih nogica na sve moguće načine, ali poštujem da je to njima delicija. Što se tiče egzotičnih životija i slično, nismo imali prilike to vidjeti niti se to ovdje jede. Također, Kinezi u restoranima uvijek dijele hranu i naručuju pun stol svega, a onda jako puno toga ostane. Pokušavaju uvesti neke mjere kako bi se što manje hrane bacilo, ali za sada im loše ide. Također, prilikom jela se i pije ali u jako velikim količinama tako da postoje usluge prijevoza doma gdje po tebe dođe vozač na malom motoru koji se sklopi i stavi u tvoj gepek te nakon što sigurno stigneš kući, vozač uzme svoj motor i ide dalje.
Kineska Nova Godina u Pekingu
Iskusili smo i doček Kineske Nove Godine, i to na njihov pravi tradicionalni način. Oni svoju Novu Godinu slave na način na koji mi slavimo Božić, u krugu obitelji, uz hranu i piće, a kada se smrači uz vatromet i raznu pirotehniku dok drugi dan obilaze obitelj i prijatelje.
U tom periodu kao poklon većinom poklanjaju tzv. “red envelopes” u kojima se poklanja novac, a sada s obzirom da se sve odvija online novac šalju putem WeChat aplikacije di onda imaš opciju da pošalješ “crvenu omotnicu” u razgovoru s nekime, ili čak u grupi gdje onda izabereš iznos koji se onda rasporedi na članove, ali ne u istim iznosima, nego kako se kome posreći.
Nakon što skupe puno novaca, službeno kreće potrošačko ludilo. Božić je ovdje normalan radni dan koji neki obilježavaju, ali isto kao i Dan Zahvalnosti, Valentinovo i slično…
O hrani i životnim navikama Kineza
Kinezi jako puno rade, a u kulturi je i velika pauza popodne za ručak i spavanje, pa tako ako hodate ulicom možete vidjeti radnike koji uređuju park kako nakon ručka spavaju jedan iza drugoga na travi, ljude u odijelima u restoranu na stolu, ljude po uredima na podu u vrećama ili na kaučevima.
Kineska hrana nije onakva na kakvu smo navikli po našim restoranima i sastoji se od bezbroj jela, a wok, spring rolice i sl. teško da ćete ovdje naći. Nama je definitivno najdraži “Hot pot”, a preukusna je i “Pekinška patka”. Hot pot je zapravo u doslovnom prijevodu vrući lonac koji sadrži juhu okusa po tvom izboru (curry, gljive, ljuta..), koji stoji na sredini stola na grijaču i cijelo vrijeme se kuha.
Možeš si sam odabrati namirnice koje želiš, od tankih kriški mesa, povrća, noodlesa… i onda to stavljaš u tu juhu i jedeš. Prva reakcija nam je bila – kakvi su to restorani gdje si sam kuhaš, a onda kad jednom probaš naprosto se oduševiš. Patka se također jede na poseban način, dobiju se kao neke male tortiljice u koje staviš komad patke, umaka, krastavaca i slično. Jako ukusno!
O većini namirnica koje koristimo kod kuće možemo samo sanjati, ali zato ovdje ima nekih drugih čudnovatih voća i povrća sa kojima sam se prvi puta susrela.
Što se tiče vremenske razlike, kada smo došli u Peking, bili smo na +6 sati razlike od domovine, a s obzirom da se u Hrvatskoj pomicao sat, dok Kina nema ljetno/zimsko računanje vremena, sada smo do ljetnog računanja vremena udaljenji od Hrvatske +7 sati!
Zaključno, Peking nas je za sada puno više ugodno iznenadio, nego neugodno, a Kineze bi opisala prije kao simpatično neposlušne nego poslušne, ali kada je u pitanju zdravlje tu se itekako drže pravila. Nadamo se da će pandemija što prije prestati i da će se još slobodnije živjeti, raditi i putovati, te da ćemo moj Robi i ja u konačnici sretno stići kući u Veliku Goricu.
