Što čini vjernika?
To je pitanje koje sam sebi postavila prije nekoliko mjeseci. Razlog tomu bio je shvaćanje da ponekad, koliko god bih to možda željela, ne poštujem i ne živim vrijednosti koje bih trebala. Zbog toga sam ove godine odlučila po prvi puta otići pješke u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Odlazak tamo je obiteljska tradicija već više od 25 godina. Od kad znam za sebe, svake godine se krajem ljeta planiralo ovo putovanje. No, ove sam godine odlučila barem dio toga odraditi sama.
Pa sam i krenula na put. Sama.
Početak puta u pet ujutro me ostavio u suzama. Vidjela sam svoj grad, ljude spremne na podnošenje žrtve, mnogo prijatelja, zajedništvo, veselje i uzbuđenje zbog onog što ih čeka. Prolaskom do Ščitarjeva oduševili su me i mještani koji su izlazili iz svojih domova u 5,6 ujutro samo kako bi pozdravili hodočasnike, a i počastili ih kojom kapljicom. Prva postaja bilo je Ščitarjevo gdje su župljani pokazali koliko su spremni pomoći svojim sumještanima, koliko nam svima žele sreće i snage da prođemo cijeli put.
Za one koji nisu znali, 30. jubilarno hodočašće održava se zbog svećenika Josipa Frkina koji je svima i nakon svoje smrti ostao duboko u duši i srcu. Pa čak i meni koju je krstio, pričestio i krizmao. On je prije 30 godina izrekao zavjet Majki Božjoj i molio je da Velika Gorica ne doživi ratna razaranja. Isto se i ispunilo, a župljani su ga pitali hoće li se nakon prvog hodočašće ponoviti. Na prvo hodočašće išlo je oko 300 župljana, a priča se nastavila tako da nas je jučer bilo gotovo 3000.
Na putu čujem i priče zašto su se ljudi odlučili ići na ovo putovanje. Pa mi tako gospođa kojoj je ovo 27. put da hoda govori kako je bila na prvom velikogoričkom hodočašću na Mariju Bistricu nakon što joj je sin bio teško bolestan i u bolnici na kisiku. Nakon što je svoju bol i molitvu donijela na Mariju Bistricu, on do danas nije više imao tih zdravstvenih problema. Na putu je bio i čovjek koji je bos gurao invalidska kolica u kojima je sjedila njegova kći. Ovo je njegovo 10. putovanje, od kojih je devet puta bio bos.
Nakon što smo se ponovno skupili u Ščitarjevu, za ovo 30. zavjetno hodočašće primili smo i poklon, krunicu koju su izradili župljani uz letak o važnosti ovog puta. Vidim da po raznim medijima pišu o hodočasnicima na autoputu, pa eto, velikogoričani su čak i na nacionalnim medijima završili. Taj dio puta, tih “kratkih” 11 kilometara, hodali smo sigurno po zastavnoj traci uz zatvorenu desnu traku autoputa te uz pratnju policije i hitne pomoći.
Taj trenutak hoda pokazao mi je snagu i moć ovog velikog kolektiva, sve to dok nas je brojao stariji redar za kojeg mi kažu kako je ovdje svake godine pa su ga svi pozdravljali sa smješkom. Sunce je tu već udarilo, polako se ruksaci nose na trbuhu i jedva se čeka iduće stajanje.
Nakon kratke pauze put se nastavio i prošlo se kroz Soblinec, Kašinu, a kasnije i Laz. Moj pješaćki put je nažalost završio samo 12 kilometara prije svetišta zbog išijasa i boli koju je izazvao. Taman prije izvora vode sjela sam na travu i plakala. Od boli, razočaranja, ali istovremenog ponosa na sve što sam postigla.
Srećom i ove godine je moja obitelj krenula putem Marije Bistrice pa sam s njima došla do svetišta i prošla križni put, ruku pod ruku s majkom koja je sa sobom nosila krunicu na kojoj sam ja molila na ovom, meni prvom, hodočašću.
I znate što ću vam reći? Iduće godine idem ponovno. Idem do kraja jer svi negativni komentari, ljutnje ljudi zbog stajanja u gužvi, generalne ljutnje ljudi na vjernike – sada mi ne znače baš ništa. Jedino što im želim je sreća u životu i da barem jednom imaju priliku iskusiti ovakve predivne emocije, zajedništvo i osjećaj koji stvara put k istom cilju.
