Županijski sud u Karlovcu odbacio je žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici na prvostupanjsku presudu Općinskoga suda u Velikoj Gorici kojom su četiri muškarca i jedna žena oslobođeni optužbe da su počinili kazneno djelo protiv imovine, prijevaru prodaje lažnoga zlata na štetu zlatarnice Prahir iz Velike Gorice.
Županijski sud je utvrdio da nije nedvojbeno i izvan svake razumne sumnje utvrđeno da su optuženici počinili kazneno djelo za koje su optuženi: “Taj najviši dokazni standard označava potrebu da njihova krivnja bude pouzdana, sigurna i da ne smije ostavljati nikakvu dvojbu čak niti tračak sumnje koji dovodi u pitanje osudu. Takav najviši dokazni standard je sasvim razumljiv jer osuda u kaznenom postupku ima za posljedicu i ograničavanje ustavnih prava optuženika, a i obveze koje iz toga mogu slijediti. Zato za osudu moraju biti izvedeni dokazi koji jasno i nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak izvan svake razumne sumnje da su optuženici počinili kazneno djelo za koje su optuženi”.
Ne može se pouzdano utvrditi vrijednost štete
Pregledom dokaznog postupka iz prvostupanjskog procesa, županijski sud je utvrdio da “optuženici mlađe životne dobi nisu bili stručni u procjeni kakvoće nakita koja je provjeravana preliminarno tekućinom a kojim kemijskim procesom se nije otkrilo da se radi o pozlati već da se radi o kakvoći zlata 585”. Županijski sud zaključuje da nije dokazano da su optuženi postupali s namjerom da “nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovedu u zabludu pa da ga time navedu da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini”.
Djelatnici Prahira provjeravali su kakvoću zlata koristeći tekućinu, a dodatno su jednu narukvicu i otopili. Međutim, analizu ostaloga materijala nisu izvršili. Zbog pogrešaka u pohrani naknadno se nije moglo izvršiti analize, što je značajno doprinijelo oslobađajućoj presudi: “Naime, iz provedenih personalnih dokaza, iskaza oštećenika […], pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da niti jedan od okrivljenika nije pri dolasku u Zlatarnice Prahir tvrdio da se radi o zlatu finoće 585 već je ta finoća utvrđena po […] djelatnicima Zlatarne Prahir d.o.o. koji su prilikom otkupa zlata od optuženika za provjeru kakvoće zlata koristili tekućinu koja je potvrdila da se radi o zlatu, pa je potom zlatni nakit otkupljivan od I-optuženoga te II, IV i V-optuženih, s tim da je naknadno […] izvršio dodatno provjeru samo jedne narukvice koja je topljena u radionici dok analizu ostalog otkupljenog zlata nije vršio pa se u konkretnom slučaju ne može zaključiti o kojoj ukupno vrijednosti štete se radi niti koje je točno zlato otkupljeno od okrivljenika jer isto nije pravilno pohranjeno, gdje na vrećicama u koje je zlato odlagano nije pisan serijski broj otkupne potvrde, ime prodavatelja, već samo gramaža pa se ne može odrediti koji je od predmeta otkupljen, a radi se o tri komada narukvice žute boje”, navodi se u presudi.
Presumpcija nevinosti: Činjenice na štetu optuženika moraju biti utvrđene izvan razumne sumnje
Županijski sud objašnjava da prema Zakonu o kaznenom postupku “one činjenice koje idu na štetu optuženicima moraju biti utvrđene izvjesno, dakle na način da je njihovo postojanje izvan svake razumne sumnje, a odlučne činjenice koje idu u korist optuženika treba uzeti dokazanima čak i kada su samo vjerojatne, dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje pa čak i kada bi postojanje one činjenice koje bi išle na štetu optuženika bilo vjerojatnije nego postojanje činjenice koja im ide u korist”.
Sud razlučuje “da u konkretnom slučaju nije utvrđeno koji su sve predmeti otkupljeni od optuženika, a da bi se radilo o lažnom zlatnom nakitu jer je u inkriminiranom periodu zlato otkupljivano i od drugih građana pa je moguće da se radi o zlatnom nakitu iste gramaže, a s obzirom na način pohrane tj. spremanje otkupljenog zlata u vrećicama na kojima nije pisao serijski broj otkupne potvrde niti ime prodavatelja već samo gramaža, ne može se odrediti koji je od optuženika prodao koji predmet niti se to može utvrditi naknadnim vještaćenjem kakvoće otkupljenih predmeta”.
Sud pojašnjava da “uvjeti kažnjivosti iz članka 236. st. 1. i 2. KZ/11 moraju biti utvrđeni barem s visokom dozom vjerojatnosti koja ne ostavlja razumno ozbiljnu dvojbu obzirom na postojanje kaznenog djela koje se optuženicima stavlja na teret, za koja je propisana kazna zatvora od pet godina ili teža već se u konkretnom slučaju radi samo o indicijama, a nikako dokazanim činjenicama”.
Optuženi da su u više navrata i više poslovnica Prahiru prodavali lažno zlato
Iz drugostupanjske presude saznajemo da je I-optuženi u više navrata i u više poslovnica prodavao lažno zlato zlatarnici Prahir. “I-optuženik je prodaju lažnoga zlata vršio vrlo oprezno prodajući ga ‘malo po malo’ u više navrata, na koji način je provjeravao teren kako bi vidio hoće li biti u mogućnosti prodati lažno zlato pa kada ga u početku nisu otkrili još je u četiri navrata ulazio u istu poslovnicu i prodao lažno zlato u vrijednosti preko 80 tisuća kuna”, izlaže županijski sud žalbu državnog odvjetnika.
Državni odvjetnik tvrdio je i “da su II, III, IV i V-optuženi također znali da prodaju lažno zlato koje je III-optuženi kupio u Bosni i Hercegovini također od nepoznate osobe i da su I, IV i V-optuženi znali da u ime III-optuženog prodaju lažno zlato u više poslovnica Zlatarnice Prahir u isto vrijeme i više puta”.
Državni odvjetnik smatrao je “da nije bitna okolnost da li bi prosječni ljudi ili pak stručnjaci odmah posumnjali u krivotvorinu, odnosno kvalitetu krivotvorine jer tada djelatnici zlatarnice ne bi niti kupili predmete da su odmah znali da se radi o lažnom zlatu, već da je bitna svijest optuženika da se radi o fejk zlatu te njihove detaljne radnje kako bi to fejk zlato prodali”.
Njegove argumente županijski sud je odbio. Potvrđena je oslobađajuća presuda općinskoga suda, Zlatarnica Prahir upućena je imovinskopravni zahtjev ostvariti u parnici, a troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.
