Dragi Dragec,
prošlo je već mesec dana otkad smo te ispratili u tuđinu. Ispraćaj je bil puno tužniji od onog kad si otišel u Švabiju za gast- arbeitera, bolniji čak i od onog dana kad su te zaprli v rešt. Otišel si na mesto s kojeg se više nigdar ne buš vrnul. Znam da su ti se na ovome svetu mnogi zamerili, da ti je svega već bilo dosta pa si odlučili otiti, bez obzira kaj si volel svoje Turopolje, Veliku Mlaku i Goricu i nas koji ti se nismo zamerili, koji smo cijenili tvoje slikarstvo, književnost i tebe.
Na ispraćaju su, osim tvoje obitelji i prijatelja bili i mnogi ” kulturnjaci “: nekadašnji ministar kulture Božo Biškupić, ravnateljica Muzeja Turopolje, zaposlenici Pučkog učilišta. U gužvi nisam primjetila Dragu Bukovca, tvog urednika i suradnika, al posle su mi rekli da je i on bil. Govor ti je držala mlađa djelatnica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti. Podsetila nas je da si tam imal izložbu crteža 2017. godine, pod nazivom ” Otuđeni životi “. Opisala je tvoj umjetnički put od završene Grafičke industrijske škole, radnog vijeka provedenog u Njemačkoj, grafičkim mapama iz ciklusa ” Gaserbeiter “, ” Dragi Vincent “, ” Drvene turopoljske kapelice “.. Spomenula je tvoj roman ” Pušači i nepušači “, pjesme, drame, filmove koje je o tebi snimio slavni Bogdan Žižić. Naglasila je i da si bio politički zatvorenik u Staroj Gradiški. Više puta joj je glas zadrhtal, vidjelo se da si joj bil drag i da joj je žal kaj si otputoval zanavek. A znaš ko ti je još bil na ispraćaju: kazališni režiser Branko Brezovec ?! Nisam ga skoro prepoznala jer je dosta smršavil. Sad je taman. Pripovedali smo o vašim neuspjelim pokušajima da postavite predstavu ” Pušači i nepušači ” na Sceni Gorica. Mislil je da bu to ipak jednog dana uspelo, al sad izgleda niš od toga. Brezovec se zabrinul kaj bu bilo s tvojom arhivom crteža, fotografija, novina i bilješki koje si tak dugo skupljal?
To bi neko trebal zbrinuti ili otvoriti mali muzej? Možda u Velikoj Mlaki?
Nekak mi se nije išlo doma, pa smo pjesnikinja Đurđa Parač i Snježana Špehar iz Pučkog učilišta i ja još malo ostale i spominale se o tebi.
Setila sam se kad sam te upoznala: bilo je to prije 20 let, u tadašnjem kafiću ” Tur “. Pozval nas je župan Plemenite opčine Turopoljske : Zdravko Lučić. Štel je da nekaj napravimo za kulturu Velike Gorice. Nakon sastanka smo išli u istom smjeru: ti doma u Veliku Mlaku, a ja prema Kolodvorskoj ulici. Bil si mi jako simpatičan, onak visok i mršav sa škrlakom na glavi. Rival si biciklin i pripovedal o svojim životnim putešestvijama, nepravdama, zatvoru, poniženjima koja si doživio kao gasterbeiter u Frankfurtu, u doba kad sam se ja tek rodila. Nakon tog prvog susreta, bez obzira na razlike u godinama, često smo skupa pili kavu i razgovarali o umjetnosti, politici, životu. Navek sam se pitala, k vragu, kak su tak senzibilnog, nježnog i ko dete otprtog čoveka maltretirali i još k tome strpali u zatvor?!
Jer bil si naivec Dragec, otvoren i nezaštičen kak dete, bez dlake na jeziku. Viš da to tak nejde. Ili bar ne na ovome svetu.
Al buju svi oni došli k pameti kad vide da si ti , tam gore među boljima i odabranima. A možda i sad već piješ kapučino s čokoladom u društvu Van Gogha s kojim si se imaginarno dopisival kak ja sad s tobom? Možda je s vama u društvu i Arsen Dedić koji je za života o tebi napisal pjesmu s kojom te puno pozdravljam.
Autor: Romana Rožić
Arsen Dedić : ” Trumbetaš”
Sve zaraslo; kostriš, glog
po poljima i po zraku
javlja Dragi sam van Gogh
iz Arlesa u Vel’ku Mlaku
K’o da nemam nikog svog
ista žita, iste vrane
ostavlja li to nas Bog
moj Vincente, moj Vincente?
Tko to troši naše noći
fine dame bumo rekli
ljubav mora po zlu poći
pak si bumo vuha sekli
Toliko je svijeta zlog
piši, pjevaj Lijepu našu
ostalo je malo tog
Gospodine Trumbetašu
Na Sjeveru magla, smog
s mukom pada kruh sa grane
ostavlja li to nas Bog
moj Vincente, moj Vincente?
