Interijer prožet nekom savršenom nesavršenošću, šarmantna improvizacija u sitnim detaljima, sve zeleno od tatamija na podu i dvije zastave na švedskim ljestvama. Obje japanske, jedna klasična, bijela s crvenim krugom, druga militaristička, postavljene na tome mjestu u čast domovine juda. U ovoj dvorani, na cesti prema Radnikovu stadionu, u modi je kimono, a sve ono što se tamo događa finale je jedne lijepe priče koja traje već 20 godina.Točnije, ružičaste priče, jer glavni junak zove se Pinky. Tako je Ibrica Mušinović, čovjek čiji je ovo životni projekt, u lipnju 1995. nazvao svoj judo klub.
—–Za malo više od dva mjeseca JK Pinky će proslaviti okrugli 20. rođendan, još ga samo jedan dijeli od punoljetnosti po svim zakonima.
– Iskreno, stvaranje ovoga što je danas Pinky postao bilo je jako lijepo iskustvo, uživao sam u svemu tome. Uložili smo puno ljubavi i strasti kako bismo u Velikoj Gorici stvorili klub koji se može nositi i s najjačima u Hrvatskoj – ponosno kaže Ibrica, koji je tijekom godina u Velikoj Gorici doslovno postao hodajući simbol za judo.
Tog dalekog lipnja 1995. Pinky je krenuo s radom kao sekcija od 11 djece, prvi koraci bili su usmjereni na judo školu, ali iza svega ovoga ipak stoji jedan veliki natjecatelj.
– Da, željeli smo stvoriti mjesto na kojem će djeca razvijati motoriku, na koncu i postati bolji ljudi, ali meni je uvijek možda još i važnije bilo da se pokažu na borilištima, da postignu rezultate – iskreno će Mušinović, s ponosom se osvrčući na sve one medalje koje su njegovi judaši donosili s turnira.
Prošlo je kroz klub i nekoliko reprezentativaca, Pinky je jako dobro poznato ime u hrvatskom judu, unatoč svim poteškoćama na koje je klub nailazio u ovih 20 godina.
– Svaki problem rješavali smo kako je dolazio, no važno je i da je svaki izvlačio iz nas još i onu dodatnu energiju, tjerao nas da postanemo još bolji. Evo, danas raspolažemo s uvjetima na kojima bi nam pozavidjeli i puno veći klubovi – tvrdi Ibrica, misleći prije svega na uvjete u kojima Pinky egzistira.
Dvorana iz uvoda je manja, smještena u HBZ-u, ondje treniraju nešto starije generacije, a “glavna” je i dalje dvorana u vatrogasnom domu, u kojoj je klub od samih početaka. Dok Ibrica radi sa starijima, donedavno sjajna judašica Sanja Delladio zadužena je za najmlađe. Ona vodi judo školu Pinky, u kojoj je danas 170 djece. A to je fantastična brojka.
—–– Je, jer malo koji judo klub u Hrvatskoj ima toliko djece. Zato i radimo u osam uzrasnih kategorija, s djecom od tri do 15 godina, a tu je posebno bitno da su podjeljena tako da svatko trenira sa svojim vršnjacima – kaže Sanja, koja o pobjedama i medaljama priča puno manje nego Ibrica.
– Imamo mi rezultate s kojima se možemo pohvaliti, medalje je teško i nabrojati, ali o medaljama mi ovdje ne pričamo previše. Ne radimo sve ovo zbog njih. Važnije nam je da, uz učenje judo tehnika i razvijanje motorike, djeca uče i nešto puno važnije: prihvaćati pobjedu i poraz, čestitati protivniku nakon poraza, podizati samopouzdanje, izgraditi karakter. Medalja je tu ipak sporedna – objašnjava Sanja.
Kod nas judo spada u “male” sportove, termini poput ippon, waza-ari ili yuko većini prije posljedica govorne mane nego riječi koje doista nešto znače, no u nekim drugim sustavima ne treba ništa objašnjavati.
– Znate, u Japanu, Francuskoj i Nizozemskoj judo je sastavni dio sustava odgoja i obrazovanja – priča nam Sanja i nastavlja:
– Djeca ga uče od pete godine i obvezni su ga trenirati dok ne završe redovno školovanje. Zašto? Zato što je judo prepoznat kao sport koji razvija sve sposobnosti koje je kod djeteta moguće razviti. Za razliku od, primjerice, gimnastike, koja je također bazični sport, judo ima još i tu dimenziju rada u parovima, kontakta, koji kod djece razvija sve funkcionalne sposobnosti.
Razvijat će ih i dalje, medalje će stizati i dalje, jer ovo je tek Pinkyjevih prvih 20 godina. Uspješnih, za lijep pogled unatrag onih koji su zaslužni za ovu priču.
– Tako nekako, nakon 20 godina doista smo uspjeli zaokružiti jednu priču o malom klubu koji je postao značajan i velik u hrvatskom judu – kaže Ibrica, pozdravlja se s novinarima i već u sljedećoj sekundi vraća se treningu:
– Neću to više vidjeti, uđi čvršće i napravi to kako treba!
I dečki ga slušaju, nema što…
[gmedia id=35]
