Četvorica uglednih kardinala u rujnu su papi Frani uputila pet pitanja (tzv. ‘dubia’, na koje Papa ima odgovoriti “da” ili “ne” bez dodatnog teološkog razjašnjenja) vezanih uz postsinodalnu apostolsku pobudnicu (‘exhortatio’) “Radost ljubavi” (Amoris Laetitia). Papa je kardinalsko pismo primio, ali na pitanja još nije odgovorio. Kardinali su ih prošli mjesec pustili u javnost.
Podsjetimo, prošlogodišnja Sinoda o obitelji bavila se izazovima obitelji, obiteljskim zvanjem i bračnom ljubavlju i plodnošću. Govorilo se o razvodu braka, mješovitim brakovima i odgoju djece, integraciji osoba u neregularnom stanju i drugim za Crkvu kontroverznim pitanjima.
Postsinodalni dokument, pobudnica “Radost ljubavi”, uzbudio je teologe. U predgovoru teksta Frane je naglasio da “ne trebaju sve doktrinarne, moralne ili pastoralne rasprave biti riješene uplivima učiteljstva” te da mogu postojati “različiti načini tumačenja određenih vidika doktrine ili nekih posljedica koje iz nje slijede”.
Govorilo se po Sinodi o promjeni nauka Crkve. Konzervativni su američki katolici Papu teško napali. Govorilo se čak o ‘jasnoj negaciji Kristovog nauka‘. Poljski biskup Wrobel ustvrdio je da je “Radost ljubavi” loše napisan dokument koji treba mijenjati. S druge strane, progresivni kardinal Walter Kasper smatra da je Franino učenje homogeni razvoj obiteljskog nauka Ivana Pavla Drugog te da sumnje (dubia) ne postoje, to jest da je u određenim slučajevima moguće pričestiti razvedenoga ili ponovo oženjenog čovjeka. O Pobudnici (čiji sažetak se nalazi ovdje) možete pročitati s obje strane hrvatskoga političkog spektra ovdje i ovdje.
U uvodu medijske objave kardinali Burke (poglavar Suverenog reda malteških vitezova), Weismüller (predsjednik emeritus Papinskog vijeća za povijesne znanosti), Caffarra (nadbiskup emeritus Bologne) i Meisner (nadbiskup emeritus Kölna) istakli su da opažaju ‘tešku dezorijentaciju‘ i ‘veliku zbunjenost‘ mnogih vjernika po ‘pitanjima od najveće važnosti za život Crkve’, da njihov čin potječe iz nepristrane zabrinutosti i dubokog osjećaja koji ih veže s Papom te ih ne treba promatrati kao Franine protivnike. Da se radi o stavu šireg crkvenog staleža potvrđuje činjenica da pitanja odgovaraju određenim “cenzurama” koje je 45 uglednih teologa u lipnju ove godine uputilo Javieru Sodanu, dekanu Kardinalskog zbora.
Kardinal Burke u intervjuu za National Catholic Register rekao je da bi, s obzirom na to da Papa nije ogovorio na pitanja, mogao uslijediti “formalni akt korekcije ozbiljne pogreške”, što su krugovi zbog višeznačja riječi ‘pogreška’ u kanonskom pravu počeli tumačiti kao osnovu optužbe za herezu. U intervjuu Burke tvrdi da se od biskupije do biskupije papinska Pobudnica različito tumači te da se svećenicima neoprezno ostavilo na individualnu prosudbu treba li grešnicima udijeliti sakrament ili ne. U petak je, prenosi Inoslav Bešker, Papa odvratio da je poruka Evanđelja milosrđe, a da “vazda valja razložiti duh u kojem su iznesena mišljenja drugih”.
Sama se pitanja tiču osmoga poglavlja Pobudnice, članaka 300.-305. (“Olakšavajući čimbenici u pastoralnom razlučivanju”), posebice bilješke 351. (305.), i posebnoga su i općeg teološkog karaktera. U tekstu koji bilješci prethodi Papa opaža da premda osoba objektivno može biti u grijehu, ipak ne mora biti sasvim grešna. U takvim slučajevima, nastavlja, Crkva ne može donijeti jednostavno pravilo, nego mora biti izvor pomoći za “razvoj života u milosti”. Članak 301., između ostaloga, navodi: “Stoga se više ne može jednostavno reći da oni u bilo kojoj ‘neregularnoj’ situaciji žive u stanju smrtnoga grijeha i lišeni su posvećujuće milosti”. Bilješku 351. donosimo u cijelosti: “U određenim slučajevima ovo može uključivati pomoć sakramenata. Stoga želim podsjetiti svećenike da ispovijed nije soba za mučenje, nego susret s Gospodinovom milosti. Želim istaknuti da Euharistija nije nagrada za savršene, nego moćan lijek i hrana za slabe.“
Kardinalska pitanja glase:
1) Je li postalo moguće odriješiti od grijeha bludnika i udijeliti mu sakrament pričesti ako nevjenčan živi ‘more uxorio’ (na način kao da je u braku)?
2) Postoje li još uvijek apsolutne moralne norme?
3) Je li još uvijek moguće ustvrditi da se osoba koja živi suprotiva božjoj zapovijedi nalazi u objektivnoj situaciji teškoga grijeha iz navike?
4) Je li još uvijek valjano učenje Ivana Pavla Drugog prema kojem “okolnosti i namjere nikad ne mogu intrinzično zao čin pretvoriti u ‘subjektivno’ dobar svojom namjerom ili obranjiv kao izbor”?
5) Vrijedi li još uvijek učenje Ivana Pavla Drugog koje isključuje interpretaciju uloge savjesti i naglašava da uloga savjesti ne može legitimirati iznimke od apsolutnih moralnih normi koje zabranjuju intrinzično zle činove?
