“Uzalud mi molimo, pokušavamo lijepo objasniti, trudimo se apelirati na onu ljudskost koja bi trebala postojati u svima nama.. Nije ga ubio pucanj od spodobe koja se nazivala njegovim vlasnikom, to je uspio preživjeti, ali noćašnje detonacije nije.”, napisala je Tihana iz velikogoričke Udruge za dobrobit i zaštitu životinja LePas na stranici udruge. Objava se u kratkom roku proširila po cijeloj Hrvatskoj jer šalje jaku poruku, koju, po komentarima, vidimo da tek rijetki shvaćaju.
Svjedočimo kako u Sklonište posljednjih dana dolaze brojni psi koji preplašeni bježe iz svojih domova, na samu Novu godinu smo svjedočili kako psi besciljno i u strahu lutaju po gradu. Svjedočili smo i brojnim statusima majki s djecom s posebnim potrebama i epilepsijom koje mole i apeliraju da se barem u trenucima, danima, prije nove godine ne puca. No pucalo se i jučer, valjda da se potroši sve što je ostalo.
Sve to teško prihvaća i vlasnica udruge LePas. Njen status koji je podijeljen gotovo 1000 puta, prenosimo u cijelosti.
“Rat. Jednom riječju, to je ono što ‘slavimo’ prilikom svakog ulaska u novu godinu. Rat. Ne može mi nitko reći da je to što iz godine u godinu gruva danima prije Stare godine i što toliko nenormalno kulminira u ponoć, da su to zakonom dozvoljena sredstva. Na stranu čak i to što nijedno pirotehničko sredstvo ne bi trebalo biti zakonom dozvoljeno, ali ove bombe, puške, pištolji, raznorazne naprave iz kućne radinosti (valjda je love stvarno manje nego dosad pa ste ove godine bili posebno maštoviti), to nema ama baš nikakve veze sa zdravim razumom, ljudskošću, ma ičim.
Nama su psi već danima van sebe, potpuno. Živčani, bez apetita, samo se zavlače gdje stignu, napadaju jedni druge, nešto što se kod nas u kući nikad ne događa, svađaju se, nasrću, trče u krug, a mi to sve moramo gledati, smirivati, trpjeti i valjda smatrati normalnim? Ili još bolje, povrh svega na njih urlati, kažnjavati ih, zatvarati u bokseve? Jer ne znaju bolje, jer su u strahu i stresu radi bezumlja vrste koja navodno zna bolje… Može li paradoksalnije?
Evo, kod nas ste u kući uspjeli nekog ubiti. Da, ubiti. Lord je noćas ubijen i uopće se neću truditi ublažavati ovu situaciju. Tko zna koliko ste još života ugasili, pogoršali, doveli do ruba očaja. Mašala, čestitam vam!
Lord je spadao u čak dvije za pucnjeve najkritičnije skupine, bio je star i imao je tešku epilepsiju. I za njega sam, uz druge naše starce i bolesne, danima strahovala i smišljala načine kako ih najbolje zaštititi. Muzika na najjače u svakoj sobi, najkritičniji u vešeraju u suterenu bez prozora, gricke, lijekovi… Njemu ni to nije pomoglo. Cijeli je dan ulazio u napadaje, cijeli je dan bio potpuno van sebe. Onaj u ponoć ni Diazepam nije uspio smiriti. Toliko ga je obuzeo da je i nakon Diazepama njegovo tijelo ostalo u grču. I onda se slabo i ionako načeto srčeko ugasilo. Pred našim očima, na mojim rukama.
Najgore je što nismo stigli ni plakati u miru. Jer su detonacije i dalje nemilosrdno gruvale. Jer smo u kući i dalje imali barem 10 predinfarktnih stanja. Jer ih moraš zaštititi kako znaš i umiješ. Jer nemaš luksuz misliti na sebe i svoju bol. Skakala sam i pjevala im dok su mi se suze slijevale niz lice. Tako sam ja provela doček. Vjerujem da su vrlo slično prošli svi volonteri, njegovatelji starih i nemoćnih, roditelji djece s autizmom, ljudi s PTSP-om, srčani bolesnici, da ne nabrajam dalje…
Koliko će jadnika s lanaca danas biti zauvijek oslobođeno svojih okova i bačeno u neku jamu jer ni njihova srca nisu izdržala… Kolike se životinje nikad neće vratiti doma… Koliko je divljeg života noćas ni krivo ni dužno zauvijek zaspalo u potpunom teroru…
I nemojte mi ni kretati s onim primitivnim debilizmima u vidu ‘danas su pesi igračke, da ne spavaju po krevetima, ne bi se bojali, mi smo imali i pese i mačke kad smo bili mali pa se nisu bojali’. Jer jesu. Bojali su se. Samo što je vas to tada bilo još manje briga nego sada. Jer ste bili glupa dječurlija. Ali sad niste. I trebali biste znati bolje. I učiti nove naraštaje boljim vrijednostima, boljem i zdravijem načinu razmišljanja, trebali biste svi skupa već jednom PRESTATI ŽIVJETI VOĐENI ONOM J**OM ‘U SE, NA SE I PODA SE’! Samo da je nama dobro, kog boli ona stvar kako je drugima, pati li ili, evo, umire netko negdje samo zato što smo mi sebična g**na…
Pišem ovo i plačem, zbog Lorda, zbog patnje koju je ni kriv ni dužan prošao, zbog svega ružnog što mu se u životu desilo, zbog činjenice da je nakon svega nedužan još ovako skončao, i mislim si kako ovo pišem ‘ljudima’ koji u ovom trenutku ionako spavaju snom pravednika i koji ni za još 1000 godina ne bi i neće shvatiti poantu ovog teksta.
I onda se zapitam, ima li uopće smisla. Pokušavati svijet napraviti bar malo boljim mjestom, truditi se educirati, objašnjavati, pisati, ima li smisla uopće se dalje boriti u ovakvoj državi, protiv ovakve države, protiv ovakvog, toliko prokleto ukorijenjenog mentaliteta…
I za kraj, a vjerujte mi da sekunde sna neću zbog ovog izgubiti- neka vam svaki euro koji ste dali za tu bezumnu ‘zabavu’ u trenutku kad sve i jedan državljanin ove zemlje tvrdi kako ne može pokriti ni osnovne mjesečne troškove, u trenutku kad je siromaštvo gotovo pa opipljivo na svakom koraku, kad su redovi za pučke kuhinje nikad duži, kad nikad nije bilo više nesretnih, ostavljenih, samih, usamljenih, neka vam jednog dana svaki taj euro zafali za kruh.”
