Prošlog tjedna smo pisali o situaciji online učionica i virtualne škole pa smo pitali nekolicinu goričkih učenika o funkcionalnosti cijelog sistema. Odgovori koje smo dobili u pravilu su bili dosta negativni. Učenici su se tako požalili na sporost sistema, teško praćenje i premalo vremena za izvršavanje zadataka. Doduše, napomenuli su i kako su svjesni da su profesori i učitelji imali kratko vrijeme pripreme te da je ovo izvanredna situacija. Sretni su što barem na neki način mogu dobivati gradivo, iako bi bili sretniji da mogu ići u školu.
U čitavoj priči, najveća uloga je i na profesorima i učiteljima koji su imali jako kratko vrijeme prilagodbe na novi sistem te koji su u kratkom vremenu dobili ogroman zadatak. Razgovarali smo s dvije učiteljice nižih razreda osnovne škole iz Velike Gorice koje su odgovorile na naša pitanja.
Obje rade s različitim starosnim skupinama i u drugim školama. Iskustva su uglavnom pozitivna, no dobili smo i komentare koji za neke aspekte cijelog sistema pokazuju nezadovoljstvo. Kako izgledaju njihovi dani sada, što misle o cijeloj priči i kakvog su stava, saznajte u njihovim odgovorima u nastavku.
Učiteljica, prvi razred osnovne škole
“Bacili su nas u duboku vodu, ali smo uspjeli proplivati. Nakon par dana, međusobnog komuniciranja i podrške 0-24 uspostavili smo sve puteve komunikacije,otvorili učionice, zadajemo zadatke.. Pratimo program ministarsva, na HRT-u, pokušavamo se na to nadovezati svojim zadatcima koje u razrednoj nastavi šaljemo roditeljima, a u predmetnoj nastavi direktno učenicima. I dalje međusobno komuniciramo jer određujemo koji je to opseg nastavnog sadržaja i zadataka koji ne bi preopteretio učenike jer istovremeno nas savjetuje stručna služba (psiholozi,pedagozi) koja daje važnost i slobodnom vremenu djece i strukturi njihovog dana. Pa ako im je nastava u jutarnjem terminu, da se potrudimo tada im poslati zadatke i slično. Jako se trudimo da ne preopteretimo učenike, ali imamo puno više posla nego prije.
Svaki dan gledamo program na televiziji i nakon toga im smišljamo zadatke jer sve mora biti povezano. Samim time puno više vremena provodimo pred ekranima, televizor, laptop, tableti…. I nakon toga učenici šalju svoje radove, izvršene zadatke pa sve to pregledavamo i šaljemo povratnu informaciju. To se zna rastegnuti kroz cijeli dan jer mreže budu preopterećene i nije laka i brza komunikacija. Time je naše radno vrijeme postalo i duže od 12 sati. Nama učiteljima ništa nije teško, sve ćemo učiniti da naši učenici ne budu uskraćeni. Jedino što već sad jedva čekamo da se maknemo od laptopa i vratimo se u svoje razrede s učenicima i uspostavimo realni, a ne virtualni kontakt i komunikaciju. Ja osobno sam tražila način kako da klincima učinim taj boravak kod kuće zanimljivijim i da to ne budu zadatci pukog ispunjavanja listića te sam stvorila svoj kanal na YouTubeu na kojem će dobivati vježbe koncentracije, vježbe fokusiranja, igre koje su jednostavne, a mogu ih igrati doma,… Imam prvašiće pa mislim da će im na taj način biti zanimljivije a i roditelji im neće morati puno pomagati pri izvršavanju zadataka.”
Učiteljica produženog boravka, 3. razred osnovne škole
“Škola na daljinu trebala se pripremiti u roku dva dana jer smo doslovno 48 sati ranije dobili obavijest. Ni jedan učitelj, ako se ikako osjećao nespreman, nije stigao ni na kakvu edukaciju oko toga što i kako, svi smo kolegijalno jedni drugima pomagali i jedni druge učili. Sto se tiče osnovne škole, online nastava se razlikuje vezano za to pohađa li dijete niže ili vise razrede. Učitelji nižih razreda dobili su slobodu povezati svoje učenike i/ili roditelje na način koji žele.
I sad tu kreće cijeli show. Sloboda sa sobom nosi i hrpu odgovornosti, ali i hrpetinu prostora da stvari zastajkuju. Razredi koji imaju produženi boravak imaju po dvije osobe koji zajedno surađuju u organizaciji cjelokupnog procesa virtualnog učenja. To je super u, primjerice, mom slučaju gdje moja kolegica sustavno odbija cijeli svoj život bilo što tehnološko i bilo kakva znanja koja joj se nude, a meni to sve ide od ruke i vrlo lako sve mogu organizirati. Doduše, ja nisam “glavna” učiteljica, sto znaci da ne radim planove, i dok traje normalna škola učenike ne učim nikakve nove sadržaje. Međutim, sad osim izrade planova, više manje vodim priču. Ovako to izgleda kod nas. Moja učiteljica iz jutra odlučila je naše klince povezati u WhatsApp grupi. Oni koji nemaju svoj mobitel povezani su preko moba roditelja. Svaki dan učenici dobivaju plan rada, prema rasporedu koji imaju u školi. Plan rada dobiju večer prije. Isto tako ja snimam videe od cca 2-3 minute na kojima objašnjavam sve što učenicima treba objasniti, a da ima veze s planom rada za taj dan. Idući dan do podne moraju riješiti i poslati na pregled, a šalju tako da uslikaju i šalju nam privatno. Kardinalna greška je bila u tome što imamo jednog hajmo reći, problematičnog učenika u razredu koji je počeo slati glasovne poruke mržnje prema drugom učeniku. Dakle, nije se djecu adekvatno pripremilo za ovaj način komunikacije.
Povezane smo i s roditeljima, preko jednog slatkog programa Class Dojo. Odličan alat. Međutim, iskrvile smo se da ih sve povezemo i nagovorimo da prate to. Zadajemo i razne zadatke koji se tiču života i obitelji kao što je pospremanje sobe ili pomaganje roditeljima u kućanskim poslovima. Onda za to mogu dobiti bodove koje roditelji mogu vidjeti. Za sada sve funkcionira i novi sadržaju dobro prolaze jer im roditelji stvarno puno pomažu i trude se. Iako se mi trudimo da učenici uopće ne trebaju njihovu pomoć, jako sam zadovoljna njihovim uključenjem. Stalo im je da djeca nauče i izvuku maksimum iz ove situacije. Moji dojmovi o svemu su pozitivni, ali zato što se osjećam kompetentnom za hvatanje u koštac s ovim izazovom.
Puno je gunđanja i samosažaljenja, iako u mojoj školi nitko ne gunđa i nitko ne cvili (možda dvoje ili troje u kolektivu). Gunđanje je učiteljska specijalnost doduše. Mnogi iz drugih škola negoduju. Ali moje mišljenje je da oni koji hoće, naći će način, a oni koji neće, naći će izliku. Ili u našem slučaju gunđati o tome tko i što im je sve kriv sto nisu ili ne znaju ili ne mogu to i to. I svaki put kad to kažu mi da lako meni kad sam još mlada i nadobudna i nemam svoju djecu te da ću vidjeti za 20 godina. “
