Priča o prošlogodišnjem Velikogoričkom Brass Festivalu, ali iz perspektive umjetnika koji su nastupili, dobra je pozivnica i uvod u atmosferu najnovijeg izdanja do kojeg je još manje od mjesec dana. Vincent A. Jockin, Sergiu Cârstea i Tamir Akta kažu da im je Festival ostao u izvrsnom sjećanju i da o njemu često pronose glas.
– Ispočetka nisam znao za Velikogorički Brass Festival, ali sam se veselio što ću doći. Sada, imam jako pozitivne osjećaje vezane za Festival. Upoznao sam dobre prijatelje, odlične glazbenike. Bilo je to vrijeme dobre glazbe, razmjene, dijeljenja i umjetničke sreće – opisao je svoj boravak u Velikoj Gorici francuski skladatelj Vincent A. Jockin.
Zanimljiva je priča i o tome kako je na Festival došao trombonist James Lebens.
– Nakon mog koncerta sa Simply Brassom u Zagrebu upoznao sam tog predivnog čovjeka, Tomislava Špoljara koji mi je ispričao sve o Brass Festivalu na koji me i poznavo. Smiješno je bilo što sam ja bio uvjeren da se on zove “Marco”. Čak sam mu dao i kopiju svog CD-a na koju sam se potpisao. Napisao sam: “Mom novom prijatelju Marcu…” Od tada ga zovem Marco – rekao je Lebens.
I have called him Marco ever since.
ZAŠTO BAŠ PUHAČI?
Spoj jazz i klasične glazbe iz zvukova limenih puhačkih instrumenata brand je koji Festival njeguje već osmu godinu zaredom. Što je to toliko posebno i zarazno baš u ovim instrumentima najbolje objašnjavaju sami umjetnici.
– Puhački instrumenti razlikuju se načinom na koji zvuku daju život i posebno što je ponekad taj zvuk čak i ljepši od ljudskog glasa. Dobar puhački koncert dugo ostaje u sjećanju publike zbog repertoara, interpretacije na visokom umjetničkom stupnju i, ne najmanje važno, zbog karizme izvođača – smatra rumunjski trubač Sergiu Cârstea.
S njim se složio i njegov kolega, izraelski trubač i skladatelj Tamir Akta koji je dodao: „Puhački instrument zvuči kao tvoj vlastiti glas kada pjevaš. On je refleksija tvoje duše. Cijelog sebe možeš dati u trubu, a dah koji stvara zvuk daje mi najveće zadovoljstvo koje mogu dobiti.“
JEDNOSTAVNO UMJETNOST
Svih ovih godina Velikogorički Brass Festival trudio se ugoditi različitim glazbenim ukusima i dovodio glazbenike koji su pokrili gotovo sve umjetničke stilove. A kako svoju glazbu opisuju oni koji su već prošli stroge kriterije i dobili pozivnicu da nastupe na Festivalu?
– Moja glazba pokušava publiku dotaknuti, bez olakšanja ili utjehe, jednostavno tražeći univerzalnu ljepotu i dajući privid jednostavnosti – rekao je skladatelj Vincent A. Jockin.
Njegov kolega Lebens ispričao je kako odabire djela koja izvodi, a jedno od njih je i djelo hrvatskog skladatelja.
– Sviram samo onu glazbu kroz koju osjećam da mogu nešto reći. Ne biram ju po težini, ili kao neki drugi glazbenici, tako da nekoga zadivim. Jedno od djela koje redovito izvodim je i Vox Gabrieli hrvatskog skladatelja Stjepana Šuleka. To je jedno od najsnažnijih djela koje znam, za bilo koji instrument – kaže James Lebens.
DOGAĐAJU SE I NEZGODE…
Život umjetnika odvija se, dobrim dijelom, na pozornici, pa su moguće i razne nezgode. Prošlogodišnji Brass-ovci nisu takva iskustva imali u Velikoj Gorici, ali priznaju da su u karijeri bile i takve situacije. Rumunjski umjetnik Sergiu Cârstea ispričao je anegdotu sa snimanja s orkestrom.
– Moj orkestar je snimao glazbu jednog modernog autora koji je koristio različite čudne načine izražavanja. Pred kraj snimanja, tijekom pauze otišao sam u kafić i popio pivo. Kada smo ponovno počeli, bio je tihi dio u kojem su svirale samo dvije viole. U tom trenutku, moja crijeva su proizvela zvuk sličan frullatu na trombonu (iako nisam pustio „vjetar“). Ton majstor je prekinuo snimanje pitajući skladatelja zašto trombon svira, a nije zabilježen u partituri. Priznao sam kako se ne radi o trombonu, ali morali smo napraviti novu pauzu jer nije bilo moguće nastaviti – ispričao je Cârstea.
Šaljiv je bio i Vincent A. Jockin koji je rekao: “U karijeri mi se nije dogodilo ništa sramotno, odnosno nisam imao nezgoda na pozornici. Ali, znate, ja sam skladatelj, ja pišem glazbu, a umjetnici padaju na pozornici.”
ŽELE BITI SAMO GLAZBENICI, ILI…?
Ovi umjetnici kažu da ne mogu zamisliti što bi u životu radili da nisu glazbenici. To je ono čime se žele baviti i što ih ispunjava. No, James Lebens ipak se prisjetio nečega.
– Bio bih bejzbol hvatač New York Yankeesa. Ja sam bejzbol fanatik, čak sam imao i fakultetsku stipendiju za bejzbol, ali glazba je bila moja prva ljubav. Prije 12 godina počeo sam ponovno igrati i još uvijek ljeti igram dva puta tjedno u ligi u kojoj je većina 20 godina mlađa od mene. Jako su iznenađeni što još uvijek mogu udariti lopticu – priznao je Lebens.
