Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je misu polnoćku u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. Koncelebrirali su generalni vikar i moderator Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Tomislav Subotičanec, rektor katedrale mons. Zlatko Koren, prebendari i kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog, ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta preč. Ivan Lukić, rektor Bogoslovije preč. Željko Faltak, odgojitelji vlč. Josip Đurin i vlč. Toni Potrebić te nadbiskupski tajnik vlč. Andrija Miličević, priopćila je Zagrebačka nadbiskupija.
Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša kazao je kako smo noćas došli i “ovdje dočekali rođenje našega Spasitelja Isusa Krista. Slavimo dolazak svemogućeg Boga u obličju malenoga djeteta. Došao je da nas spasi od grijeha. Uvijek kada dolazimo Isusu Kristu ili smo za njega ili protiv njega. Kao što vidimo, pri njegovu rođenju mnogi su bili nezainteresirani, mnogi su ga se bojali, neki su ga htjeli ubiti, a bilo je malo onih koji su uz njega pristali. I mi, braćo i sestre, kada činimo grijeh, onda smo protiv Isusa.”
U homiliji nadbiskup Kutleša stavio je naglasak na sliku susreta pastira s viješću o Isusovu rođenju: “Posebno je upečatljiv njihov povratak s mjesta rođenja. Vratili su se kući na svoje stare poslove, na poznata mjesta i među poznata lica. Vratili su se starim poslovima kao novi ljudi. Drugačije su mislili, drugačije su se ponašali, bili su drugačiji. Bili su to novi ljudi.”
“Bog se pokazuje u onome što najmanje privlači pozornost ljudi”, kazao je Nadbiskup i nastavio: “Isusovo rođenje nas vodi u Betlehem, gradić smješten usred pastirskih brda. U njemu kao da je vrijeme stalo. Naizgled se ne događa ništa novo. Ako je Betlehem imao zlatne godine, bile su iza njega. U njemu su se dogodile barem dvije stvari kojima se taj gradić mogao ponositi: ženidbeni vez između Rute i Boaza iz kojeg su proizašla dva poznata potomka — kralj David i Isus Krist te pomazanje Davida za kralja.”
Govoreći o noći Spasiteljeva rođenja nadbiskup Kutleša istaknuo je pastire kao jedne od glavnih protagonista koji su čuvali svoja stada. “Pastiri nisu bili dobro prihvaćeni u hramskim krugovima. Na njih se gledalo prijekim okom jer su živjeli na rubu zajednice praktičnih vjernika. Nisu imali vremena držati se obrednih pravila. U sinagogu bi unijeli miris tora te tamo nisu bili dobrodošli. U jednoj od pećina „najmanjeg od gradova Judinih“, ušima i očima najmanjih među najmanjima od stanovnika toga grada Bog povjerava događaj koji je promijenio, te nastavlja mijenjati, tijek ljudske povijesti. Tišinu tih drevnih brežuljaka prekinuo je glas anđela, a žarka svjetlost s neba raspršila je sjene i tamu toga mjesta. Nije to bio ni prvi ni posljednji put da je Bog probio krutost i formalizam institucionalne religije kako bi svoju poruku uputio ljudima.”
“Sve nam ovo otkriva kako Bog ostvaruje svoj naum i ispisuje stranice svoje povijesti usred buke, ratova, nemira, blještavila, reklama, arena i pozornica ovoga svijeta”, naglasio je Nadbiskup i dodao: “No, ne dolazi po logici i očekivanjima ovoga svijeta, ponekad ni po logici i očekivanjima vjerskih službenika. Dolazi na način da obasja tamu, ohrabri uplašene, uvede u poklonstvo, pokaže se u djetetu, izvuče nas iz naše rutine i otvori otajstvu baš kao što se to dogodilo pastirima one svete noći. Čuvajte zato jednostavnost i čistoću svoga srca i svoga pogleda. Budite spremni na iskorake iz svoje rutine. Ako nekada i nailazite na nerazumijevanje crkvenih pastira, neka vas to ne omete da kao sinovi i kćeri Crkve u ljubavi podupirete njezino poslanje, svjesni da svatko od nas ima različite perspektive, zaduženja i razine odgovornosti.”
Nadbiskup Kutleša podsjetio je na važnost povratka kazavši kako je pastirima “možda bilo draže ostati kod jaslica, ali nisu mogli. Trebali su se vratiti svojim ovcama i svojim obiteljima. Strogi glas dužnosti pozvao ih je natrag. I nama je često draže ostajati u dugim molitvama, zadržati se kod oltara ili jaslica i zaboraviti ranjeni svijet koji se nalazi izvan svetišta. Možda bismo željeli produljiti trenutke zanosa te zaboraviti sivilo i tupost svijeta koji nas čeka. […] Jedno od naših velikih napasti je držati našu vjeru previše zatvorenom, ograničenom na bogoslužne prostore ili svete ure. To je napast koju čujemo i iz usta onih koji ne vjeruju kad kažu da Crkvu treba vratiti u sakristiju, da nema što raditi izvan nje. Naš bi odgovor samima sebi i drugima trebao biti da nas ono što se događa u crkvi, u sakramentima i molitvi priprema za ono što se događa u svijetu.”
Gospodin je pastirima “navijestio događaj, ne ideju. Taj veličanstveni događaj Izraelove i ljudske povijesti Bog je zaogrnuo u lik novorođenčeta. Zamislite velikog Boga svemira kako se otkriva u licu bespomoćna djeteta. Ipak, to je temeljni smisao Božića. Bog nam je rekao tko je On u licu djeteta. To nam pokazuje osnovnu narav kršćanske objave. Bog nam ne govori tko je On u nerazumljivim idejama, nego u događajima i djelima, u svojoj riječi koja se ostvaruje. Bog nam govori tko je u onome što čini”, istaknuo je zagrebački nadbiskup.
“Preobrazba života događa se sudjelovanjem u događaju Božjeg djela spasenja. Dragi vjernici, upravo je spomen-čin euharistijske žrtve koju sada slavimo jedincati događaj na kojemu dolazi do naše preobrazbe i po kojemu postajemo svjedoci ne neke nerazumljive ideje, nego Boga koji nam se daruje. Najčešće toga nismo dovoljno svjesni. Nedostaju nam oči vjere za gledanje misterija kojemu se nema što dodati, već tražimo uvijek nove modele i stilove duhovnosti. Ono što nam treba nisu novi modeli ili novi stilovi, već muškarci i žene čije je živote promijenio Krist i koji se vraćaju u svijet kako bi dotakli druge živote milošću i nadom. Dao Bog da po sudjelovanju u ovoj euharistijskoj žrtvi poraste naša vjera te se obnovljena pogleda i osnažena duha vratimo svojim kućama kao istinski navjestitelji radosne vijesti da se Bog na zemlji pojavio, među ljudima udomio (usp. Bar 2, 38)”, zaključio je nadbiskup Kutleša.
Na kraju misnoga slavlja Nadbiskup je, zaželjevši svima sretan Božić, poručio: “Isus se rađa u štalici. Svemogući Bog dolazi u štalicu u obliku malog djeteta i želi nam poručiti da trebamo biti ljudi koji se sagibamo, da trebamo biti ponizni jer jedino tako možemo prepoznati i vidjeti malo dijete i onoga bližnjega pored sebe.”
