Ovih dana pisali smo o jednom turopoljskom blagu koje mnogima nije dovoljno poznato – crnim turopoljskim tartufima. Značaj ovog projekta primijetila je i Turistička zajednica zagrebačke županije koja je posebnu pozornost stavila na povećanje aktivnosti na našem području kako bi uspjeli s time okupiti jednu stranu gospodarstva i napraviti multisektorski učinak. Prošlog tjedna zato smo se prošetali po našim šumama upravo kako bismo malo više naučili o psima koji traže tartufe, o našem podneblju te važnosti tartufa. Projektom širenja značaja tartufa će se stvoriti dodatne koristi za ugostitelje, seoska domaćinstva, OPG-ove, a naravno i vrijedne tartufare koji se nalaze na području Turopolja.
Među njima su i Marija i Đino Fotak koji dolaze iz Zagreba. Za sebe vole reći da su rekreativni tartufari koji obožavaju provoditi vrijeme u šumi sa svojim psom tragačem Tangom. Zaljubljenici su u prirodu, a njihova ljubav još se pojačala kad su nabavili Tangu, kuju pasmine Lagotto Romagnolo koju je dresirao Mario Kolić iz Lekenika. Nabavka psa bila je kompromis jer, kako nam kaže Đino, Marija je više bila ljubiteljica mačaka. “Tangu smo trebali uzeti privremeno, no čim smo je ugledali, odmah smo se zaljubili u nju pa je ostala zauvijek s nama i od tada je postala dio obitelji i čini nam veliko zadovoljstvo i sreću. Mi se njoj jako veselimo, a i ona nama.”
Tanga obožava tartufe, a oni šumu
Kako nam govore, Tanga je pas s posebnim vještinama jer joj je u genima da kopa i ima ljubav prema tartufima. “Mi kad kopamo vrt, njoj je to najveća radost jer je tu miris te iskopane zemlje. A ta čarolija da ona može nanjušiti i iskopati tartuf je za nas bila fascinantna. Stvarno je jako uspješna u tome i vrlo je inteligentna.”
Dresirao ju je Mario Kolić od kad je imala četiri mjeseca, a ili su i Marija i Đino s njom obavili trening u Turopoljskom lugu. Kad god bi s njom trenirali, uvijek su pronašli tartufe. “Znali smo ići u Maksimir kopati tartufe, međutim tamo je previše pasa i to joj radi konfuziju pa se tamo teško snalazi. Ovdje je zato vrlo fokusirana, koncentrirana i uvijek nađe tartufe.”
Priznaju nam da ponekad ona šeta njih, a ne oni nju, no ta radost kad ona izađe u prirodu za njih je neprocjenjiva. “Mi obožavamo prirodu, ali mi ipak ne bi toliko izlazili da nemamo nju. Neprocjenjiva je i njena radost kad dođe u šumu pa trči punom brzinom u krug od sreće i valja se po lišću od zadovoljstva, za nas je to poseban događaj. Svakim odlaskom u šumu s njom promijeni se cijela energija u tijelu, dobiješ mir, sasvim novu dimenziju radosti.”
Trening je potreban za psa i vlasnika
Samo traženje tartufa počelo je od Marijinog traženja gljiva. “Ja sam strastveni tražitelj gljiva, a Đino je želio psa, onda smo napravili kompromis pa smo tako došli do Lagotto Romagnolo pasmine i to je savršen spoj. Euforični smo kad Tanga nađe tartuf.“
Uz obuku psa išli su i dodatni treninzi, a to se odnosi i na trening vlasnika pasa koji su također trebali naučiti kako se traže tartufi. “Potrebne su vještine, iskustvo i treba znati prepoznati signal kad pas pronađe tartuf. Može se dogoditi da on pronađe tartuf, vi ga ignorirate i tartuf ostane u zemlji. Nikako se ne smije dogoditi da pas pojede tartuf, on mora samo označiti gdje je i ga mi vadimo, pa pas dobiva nagradu.”
Spomenuli su i Istru te usporedili njihove šume s našima i ostali šokirani jednom pojavom. “Vrlo je bitno zatvoriti rupu u kojoj se nalazio tartuf te paziti da se ne ošteti korjenčić tartufa dok se vadi kako bi ostao i sljedeće godine rasti. To u Istri ne rade, pa je vrlo vjerojatno da će brzo izgubiti stanište tartufa. Mi smo time bili šokirani, pa oni žive od tartufa.”
Ovi rekreativni tartufari prošli su i brojne šume, no govore nam da je šuma u Turopolju sasvim posebno iskustvo. “Fascinirani smo turopoljskom šumom i žalosni smo što je tako prazna i što je ljudi više ne konzumiraju. Mislim da bi ovo mogao biti početak promocije jedne vrlo zanimljive niše, a to je tartuf u našim, kontinentalnim krajevima, to bi mogla biti odlična turistička ruta. Kao i da se prekine predrasude da tartufi rastu samo u Istri jer to nije fer, ove šume su ljepše, mirnije i plemenitije nego istarske.”, zaključuju Marija i Đino.
