Krenuo sam na predstavu „Mala poduzetnica u velikoj blokadi“ s velikom knedlom u grlu. Redateljicu Romanu Rožić i glumicu Anu Katulić poznajem već godinama i premda se ne družimo prečesto, doživljavam ih kao svoje prijateljice. Baš zato sam imao tremu kao da se ja, a ne Ana, moram popeti na daske koje život znače i potpuno sam držati fokus publike. Gomila paranoičnih pitanja svjetlosnom je brzinom prolazila kroz moju tintaru. Što ako se slučajno spotakne? Što ako zaboravi tekst? Nema nikog gore s njom da je izvuče iz takve situacije. Sama je. Što ako mi se predstava ne svidi? Hoću li usprkos tome nakon predstave moći pred Anom i Romanom uvjerljivo odglumiti oduševljenje? Da, da, pomislio sam i to, priznajem.
Znate kako je, prijatelji prijatelje tapšaju po ramenu i uvjeravaju da su dobri u nečemu bez obzira da li ovi to svojim nastupom zaslužuju ili ne. Fijasko ili trijumf – prijatelju je skoro pa svejedno – on će reagirati više manje isto. Toga sam se, eto, priznajem, malko pribojavao. Kad je sve krenulo, trebalo mi je dobrih par minuta da odvojim svoju dotadašnju sliku o Ani od nove slike koja se mahnito i, pokazat će se – s punim pravom, žurila pomesti sve ono što sam dotada mislio da o njoj znam. Bojao sam se i da ću tijekom predstave možda osjetiti njen strah pa će mi to biti malo mučno gledati. Ako ga je i osjećala, nije ga pokazala, kao što se to od vrsne glumice, uostalom i očekuje. Maestralno i uvjerljivo izvela je ovu priču koja se vrti oko važnog pitanja suvremene čovjekove egzistencije. Raditi ono što doista voliš, ono za što osjećaš duboki unutarnji poriv, što doživljavaš svojom misijom – pa makar to značilo i biti gladan ili popustiti pod pritiskom nemilosrdnog državnog aparata i pronaći posao koji ti doduše puni želudac, ali zato prazni srce? Sjaj u oku ili lažni sjaj života na kredit?
Stvari dakako nisu crno bijele i to je redateljica Romana jako lijepo poentirala metaforom želuca koji u isto vrijeme osjeća leptiriće i kruljenje – jer leptirići nažalost nemaju pretjeranu nutritivnu vrijednost. Čak i u sceni u kojoj glavna junakinja puca po šavovima, nakon što joj se svi poduzetnički napori obiju o stijene maćehinske hrvatske zbilje, i plačući razmišlja o samoubojstvu, nisam vidio osobu koja glumi. Vidio sam ili bolje rečeno osjetio sam biće koje doista osjeća svu tragikomičnost situacije u kojoj se nalazi žena koju glumi. Nije ju glumila, ona je bila ta žena u tim trenucima. Vjerovao sam njenom plaču. Štrecnulo me i oči su mi se zamaglile. Neki ljudi u publici su pustili suzu, a neki su došaptavanjem s prvim susjedom pokušali prikriti da su istinski ganuti.
Jedino čega ću se pri odlasku na njene nove predstave morati plašiti je da me opet ne spopadnu strahovi koji ne vuku ni k od korijena iz zemlje realnosti. Svi palčevi gore. Šteta što ih imam samo četiri. Da imam još jedan taman bi se njihova brojka izjednačila s ocjenom ove predstave.
