Piše: Marina Jakšić
Nalazimo se u 21.-om stoljeću kada je virtualna komunikacija postala naša svakodnevnica i danas je nezamislivo započeti jutro, a da ljudi ne pogledaju svoje e-mail pretince, poruke na telefonu ili raznim društvenim mrežama. Bilo da se nalazite na poslu, kod kuće, radite na terenu, provodimo vrijeme u šetnji, parku ili sa klincima, možete primijetiti kako je većina ljudi doslovno zadubljena u pametne telefone, a sve manje obraćaju pažnje na ljudi, stvari i događaje oko sebe. Usudila bih se reći da ljudi otupljuju ne zapažajući život koji doslovno proleti kraj njih.
Sjećam se kako mi je mama govorila da u njezinoj mladosti nisu postojali pametni telefoni, društvene mreže i brza komunikacija. Svoju prvu ljubav upoznala je na srednjoškolskom plesnjaku koji se nestrpljivo čekao i po nekoliko mjeseci, romantika i leptirići u trbuhu bili su stvarni, a miris narcise koju joj je poklonio i nakon mnogo godina budio je sjećanja na divne trenutke. Danas ako promatram ovu novu generaciju vidim da sve polagano gubi prirodne kontakte i onu dražesnu čar iskrene ljubavi. Druženja na kavama i šetnje u prirodi zamijenili su super moderni chatovi na Facebooku, vesele i tužne emocije prikazuju se u obliku raznih smajlića, a ljudima kao da se lakše izjadati se i reći svoje mišljenje preko virtualnog svijeta nego iskreno sjesti i razgovarati s osobom u živo. Face to face.
Ne smatram se starom osobom i još uvijek mislim da sam pripadnik mlađe generacije, no nikada me nisu zanimali likovi kojima je virtualna platforma jedan od načina upucavanja ili približavanja željenoj osobi. Ne mogu reći da nisam upoznala parove kojima je jedna od ovakvih društvenih platforma pomogla prilikom upoznavanja i spojila ih danas u vesele bračne zajednice, no i dalje smatram da su starinski načini upoznavanja ono što ljude još više povezuje i zbližava. Barem mene. Želim se osjetiti živom, stvarnom i važnom, a ne da se veselim smajliću i poruci koju mi netko pošalje u virtualnom svijetu.
Ponekad imam osjećaj da je u današnje vrijeme virtualna komunikacija i upucavanje postala zapravo stvar „pod normalno“, no i dalje ne priznajem virtualni svijet niti ću se slagati s ovakvim pristupom prisnijeg kontakta. Ovaj način komunikacije ljudima je postao jednostavniji, neki lakše iskazuju svoje emocije s one strane računala, a kada nešto krene kako ne želimo osobe se zamjenjuju samo jednim klikom. Ljudi su postali dostupniji i otvoreniji, a opet s druge strane sve je manje skladnijih ljubavnih parova, sloge i zadovoljstva. Sve se rješava jednim klikom i brisanjem u virtualnom svijetu, a sve više nestaje međusobno poštovanje i sklad. Barem ja na to tako gledam iz svog stvaralačkog svijeta. Ne mogu reći da mi se frajeri ne javljaju putem raznih društvenih mreža i da nisam taj način svašta doživjela, čula i vidjela. Ljudi se lakše opuste i svašta napišu kada se nalaze sa druge strane. Da me netko ne bi krivo shvatio, cijenim svačije mišljenje no osobno više volim da se frajeri oko mene trude na neki tradicionalniji način. Jednom sam imala prilike izaći i na ovakvo upoznavanje, no nije prošlo ni desetak minuta, a da nisam požalila što sam se ovdje uopće našla. Lik je sjedio sa mnom ispijajući kavu i „razgovarajući“, paralelno tipkajući, komentirajući i lajkajući slike ljudi koje uopće niti ne poznaje. Pitala sam se u sebi što ja ovdje uopće radim.? Usudila bih se reći da mi je ovo bilo najuzaludnijih provedenih 10 minuta u životu, no s druge strane i iskustvo. Može mi frajer biti ne znam koliko zgodan i doktor znanosti i svemira, ali ako nema ono malo društvene i socijalne inteligencije, badava mu to sve. Moje vrijeme je dragocjeno i osoba kojoj poklonim svoje vrijeme to treba znati cijeniti i poštivati. Lijepo sam se ustala, zahvalila na svemu i nakon 10 minuta odjurila u svom smjeru. Ništa mu nije bilo jasno. Iskreno, niti očekujem od ovakvih frajera da išta shvate ili da se nadam da će se prosvijetliti, ali ovaj događaj bio je važan za mene jer sam shvatila kakve frajere ne želim u svom životu.
Nema mi većeg zadovoljstva nego sa željenom osobom razgovarati u živo, provesti zajedničke trenutke razgovarajući o svemu, veseliti se i smijati, komentirati i raditi planove. Čar je zapravo onaj zajednički trenutak kojeg ne može zamijeniti niti najbolja društvena mreža svijeta. Želim proživjeti svoj život s iskrenim emocijama i stvarnim ljudima, frajerom koji će mi ubrati moje najdraže cvijeće ivančice i koji će sa mnom npr. voziti bicikl uživajući u svakom zajedničkom trenutku. Stvarni događaji i emocije čine me sretnom i zadovoljnom, a samo ovakav frajer može osvojiti moju pažnju kao i pretpostavljam većinu žena.
Photo: Erika Parker Photography
Planning Adriatic Weddings Croatia / Florals Flower and sweet fairy / Paper goods Pigment & Parchment / H&MUA JL Style Beauty Agency
Foto: Facebook
