Kako ljeti putovati, a ostati u Velikoj Gorici, doznajte od Goričanke Darije Žilić, dobitnice prestižne književne nagrade Kiklop, pjesnikinjom, prozaisticom i novinarkom.
Što misliš o ljudskoj navadi da se kvaliteta godišnjeg odmora mjeri brojem prijeđenih kilometara i posjećenih egzotičnih lokacija? Može li se putovati i dok se ostaje u svojem gradu?
Može, dakako. Sjećam se kad sam bila klinka, obično smo išli tjedan dana na more. Ti živopisni morski dani bili su nevjerojatna suprotnost mrtvom gradu kojem sam se vraćala. U cijeloj toj frustriranosti morala sam pronaći protutežu za doživljenu magiju morskog dijela ljeta. Puno sam čitala i stvarala neke svoje svjetove, putovala kroz samu sebe i stvarala neko svoje sasvim intimno more. Nije to bila samo kompenzacija već i velika životna lekcija, no dakako – tada još toga nisam bila svjesna. Ne mora to biti čitanje. Može to biti i vožnja biciklom, slušanje muzike, bilo koja vrsta kreativnog izražavanja. Bitno da se ne radi o zapitanosti nad nekim besmislom, da nas ne koči to što je vanjska situacija teška.
Iako sam zadnjih godina jako puno putovala, mislim da što se same spoznaje tiče putovanja nisu ključna. S godinama čovjek otkriva grad u kojem živi. Pjesme i priče mogu nastati promatranjem grada pri nekom novom svjetlu, nekim novim očima. I to je svojevrsno putovanje, možda i važnije od onog kad mijenjamo konkretnu lokaciju.
Zapravo je i taj naš „dosadni stari“ grad poput nekih knjiga kojima se vraćamo. Kako se mi mijenjamo tako i naš doživljaj grada/knjige ne ostaje isti jer unosimo u njega neku svoju novu, iskustvom i još koječim drugim obogaćenu verziju?
Pa da, uvijek postoji taj neki moment koji stvara dojam novog, još neproživljenog u onom što smo već toliko puta prošli. Evo, možda će zvučati i pomalo trivijalno, ali otkrivanjem novih butika, second hand šopova, novih starih parkova u kojima si čitao knjige, prošao neke emotivne momente, unosiš neku novu svježinu u svoj odnos s gradom. Poput Flaneur-a – šetača koji upija doživljaje i dojmove bezinteresno šetajući gradom. To je šetanje bez cilja, tj. cilj je sam doživljaj.
Ovdje nagovaram Dariju da naruči još jedan tonik. Ona to nikako ne želi, čak glasno odbija, no uspijevam je nagovoriti da ipak po pola uzmemo džin tonik. Meni džin, a njoj tonik. Sjeli smo u Cabanu i bicikle zakopčali oko jednog drveta s vitkom linijom. Premda je ovih dana u strašnoj gužvi, samim time i malo napeta opušta ju pogled na gradsku biblioteku gdje je kao mala čitala slikovnice. Jedina stvar koja ju, osim mojih pitanja, malko nervira je neki sumnjivac koji se mota oko naših bicikala. Premda nježna i plaha upućuje mu seriju ubojitih pogleda. Lucidno skakuće s teme na temu, sad već fantazira o nekoj riječi koja joj fali za rečenicu iz njene knjige „Omara“, a koja joj se savršeno uklapa u atmosferu koju stvara Flamenco koji nam svira za leđima.
Pričaj mi, molim te, malo o tvojoj knjizi „Omara“
Dogodilo mi se za ljetnih vrućina da napišem knjigu. Ljeto je svjetlo koje nas razbuđuje i razveseljava,a s druge strane proizvodi i melankoliju koja nas usporava i potiče osjetilne doživljaje. Knjiga „Omara“ puna je lirskih pejzaža – pokazuje dvostrukost moje prirode, da volim osjećajnost, ali i ono političko/društveno koje je odmaknuto od toga, a o čemu također volim razmišljati. Volim povezivati poetiku i politiku koliko god se to činilo nekompatibilno. Naizgled ta se knjiga može učiniti kao sestra vrućine i ljetnog raspoloženja, ali u njoj se promišlja aktualno društvo, događanja u Europi i općenito. Ljeti su izleti u Europske metropole puno jeftiniji, ali Europa sad odiše nekom atmosferom napetosti i kaosa. Tu se opet možemo vratiti na naš svakodnevni grad u kojem ne samo da je moguće iskustvo putovanja već nam on pruža i svojevrsno utočište.
Znam da se bojiš da ćeš zbog ovog intervjua opet ispasti pjesnikinja udana za „onostrano“. Dok te slušam dobivam dojam da je fantaziji bespravno oduzet epitet jednakopravne realnosti? Bi li to mogla još jednom kroz paralelu ljeta objasniti?
To vrijeme ljeta je vrijeme „izvan svijeta“. Sve je nekako stornirano, ostaješ sam u svom svijetu, prinuđen si razmišljati o onome što u jesenskom ubrzanom životu ne možeš. To može biti izazov, a može i zaplašiti. Dolazak iz tog ljetnog raja, u smislu neke bezbrižnosti, izmještenosti iz zabave u jedan svijet koji je napola živ, mrtav, koji stagnira, stoji dok ne počnu procesi. To je taj izazov kad se vani ništa ne kreće, kad smo u kućama prepušteni neslužbenim policijskim satovima, da zadržimo zdravlje kroz bilo kakav oblik aktivnosti koja nam u tome može pomoći. Slušanjem muzike, odlascima u ljetno kino, promišljanjem, usporavanjem i čekanjem da uronimo u taj jedan fluidniji mod postojanja. Vrijeme kad sve dobiva drugu dimenziju i daje poticaj imaginaciji. I naša tijela su ljeti drugačija…
Darija, hvala ti puno, bio je pravi užitak pričati s tobom
Darija već slijeće na cvijet neke nove teme, no o tome možda nekom drugom prilikom…
