Središnji odjel za odrasle u gradskoj knjižnici Velika Gorica ugostio je jučer u sklopu programa „Mjesec hrvatske knjige“ Krešimira Mišaka, novinara, pisca i urednika jedne od najpopularnijih znanstvenih emisija na ovome području, „Na rubu znanosti.“ Mišak je tom prilikom predstavio svoju knjigu „Putovati kroz vrijeme? Zašto ne!“ u kojoj progovara o samom konceptu vremena, vremenskim strojevima, urbanim legendama, crvotočinama, povezanosti svijesti i vremena kao i brojnim znanstvenicima i metafizičkim konceptima.
SVIJEST I VRIJEME
„Vrijeme? Nitko ne zna što je vrijeme. Satovi mjere odnose među stvarima, a ne vrijeme“, započeo je Mišak svoje gostovanje u prepunom središnjem odjelu knjižnice. Njegov interes za tematiku putovanja kroz vrijeme proizašao je iz redovitog čitanja znanstvenog časopisa Sirius koji mu se uvijek nalazio u blizini zahvaljujući njegovu ocu. Brojni znanstvenici, fizičari i autori poput poznatog američkog astronoma Carla Sagana naveli su Mišaka da zagrebe ispod površine onoga što zovemo vrijeme.
U knjizi „Putovati kroz vrijeme? Zašto ne!“, samo jednoj od 7 koje je dosad napisao, Mišak u temeljna 3 dijela iznosi svoje opservacije i povezuje cijeli niz pojava koje su nam najčešće neopipljive i nerijetko neshvatljive. Svijest i vrijeme itekako su u interakciji, a koncept crvotočine, koji je popularizirao spomenuti Sagan u suradnji s fizičarom Kipom Thorneom, tvrdi da ako možete putovati kroz prostor, možete i kroz vrijeme. Jedan od najtežih teorijskih problema koji se javljaju u vezi koncepta crvotočine jest da postojanje crvotočine podrazumijeva i postojanje vremeplova, što opet povlači cijeli niz vremenskih paradoksa.
“OVO RADI U PRAKSI, PITANJE JE RADI LI I U TEORIJI ?”
Kako je spomenuo Mišak, putovanje kroz vrijeme još uvijek se u nekim znanstvenim časopisima i krugovima smatra „šarlatanskim poslima“, unatoč tome što je više puta dokazano da svatko od nas vidi 2 ili 3 sekunde u budućnost. Jedno od takvih istraživanja vezano uz tzv. „sretne vojnike“ provodilo se pomoću detektora laži u kombinaciji s prikazivanjem lijepih i uznemirujućih slika. Ustanovljeno je da fiziologija čovjeka reagira prije nego uopće vidi sliku.
Mišak se kroz mnoštvo primjera osvrnuo na brojne urbane legende, među kojima je najzanmljivija zasigurno ona o podzemnim hramovima Damanhur u Italiji otkuda su ljudi navodno mogli putovati kroz vrijeme. Urbana legenda tvrdi kako se ne radi ni o kakvom putovanju kroz vrijeme već samo o običnoj hipnozi. Jedan je entuzijast, pak, objavio na Ebayu oglas za prodaju vremenskog stroja i upozorio da su zalihe ograničene.
Teme kojima se Mišak bavi same po sebi zauzimaju mnogo vremena i prostora. Barem onog kakvog mi poznajemo. Proročanski snovi, psihometrija, „remote vieweri“ samo su neke od tema kojih se jučer dotaknuo. Osim toga, podijelio je sa posjetiteljima i neke anegdote vezane uz ljude koji mu se redovito javljaju sa svojim zgodama za koje sami smatraju da se nalaze „na rubu znanosti“, a on ih marljivo sakuplja u svoju zbirku.
Svaka svijest ima svoj potpis, a svijest o ovakvim gostovanjima trebala bi svakim danom sve više rasti.
Piše: PJ
