„Ponos ponekad ničemu ne koristi osim što otežava život.“ – poručila nam je nagrađivana turska spisateljica Şebnem Işigüzel u svojem hvaljenom povijesno-obiteljskom romanu „Konak suza“. Radnja se događa 1876. godine na otoku Büyükada blizu Istanbula, a naziv je dobio po konaku/ljetnikovcu jedne imućne obitelji što je jedna od protagonistica ovako opisala:
„Ovdje ćemo provesti bolne i ugodne trenutke. Čovjek ne plače samo kad je tužan već i kad je radostan. Čovjek duboko proživljava svoju tugu i svoju radost. I tako nastaju suze. One su dragulj našeg tijela. A naš je konak dragulj Otoka. Neka sjaji kao suza na njegovom lijepom licu.“
Knjiga je puna emotivnih zapažanja koje autorica implementira u dijaloge likova: „Ljudi se udaljavaju od samih sebe dok slušaju životne priče drugih. Ili, pak, postaju još bliži sebi. To zavisi od samog čovjeka. Kada shvatite nekog drugog tada, ili spoznate sami sebe ili ostanete slijepi za vlastito biće. Jer ono što trebate vidjeti jesu vaše mane. A njih nitko ne želi vidjeti. Ionako ih ne vidi.“
U intevjuu koji je autorica ekskluzivno dala sarajevskom portalu Azra odgovorila je između ostaloga i na pitanje o tome u kojoj se mjeri promijenio položaj žene u odnosu na onaj opisan u romanu „Konak suza“:
„Pritisak i neravnopravnost ostali su isti. Nisu se promijenili. Iako žene žive u društvu koje je drugačije od onog iz 19. stoljeća, i dalje nisu slobodne. Kada bi žene bile slobodne, onda ne bismo imali ovoliko ubistava žena. Žene ubijaju. Ubijaju ih samo zato što su žene. To se gotovo pretvorilo u rodocid/gendercid. Ponekad ubice žena ostaju nekažnjene. Feministi se bore za prava ubijenih žena. Neravnopravnost i pritisak koji osjećamo podsjeća na pritisak koji ugalj pod zemljom pretvara u dragulje. Književnost, koju stvaramo mi, žene, nastaje pod tim pritiskom i prema mom mišljenju, blista i sjaji.“
Ovaj roman o ljubavi, razumijevanju i suosjećanju, ali i kobnim posljedicama koje životne greške nose sa sobom smješten je u doba slabljenja Otomanskog carstva, ali i u današnjem dobu mogu se naći poveznice s likovima i njihovim djelima.
Autoričin stav prema životu i životnim nedaćama iščitava se i kroz ovaj citat: „Nema rane koja ne može zacijeliti. Dovoljno je da mislite kako je to što proživljavate nešto prolazno. Dovoljno je da kažete. „Šta ću, tako se desilo.“ Dovoljno je reći: „Vrijeme, svijet, sudbina, život sad zasad su mi tako dosudili.““
Sebnem Isiguzel (1973.) studirala je antropologiju. Njezina prva knjiga, Hanene Ay Doğacak (Budućnost izgleda svijetlo), objavljena je 1993. i nagrađena prestižnom turskom nagradom za kratku priču Yunus Nadi. Ostale njezine knjige su: Öykümü Kim Anlatacak? (Tko će ispričati moju priču?, kratke priče, 1994), Eski Dostum Kertenkele (Moj stari prijatelj gušter, roman, 1996), Neşeli Kadınlar Arasında (Među radosnim ženama, eseji, 2000), Kaderimin Efendisi (Gospodar moje sudbine, kratke priče, 2001.), Sarmaşık (Bršljan, roman, 2002.), Çöplük (Deponija smeća, roman, 2004.), Resmigeçit (Parada, roman 2008.) i Kirpiklerimin Gölgesinde (U sjeni mojih trepavica, roman),Venera (roman, 2013.) Konak suza (roman, 2016.) Djevojka na drvetu (roman, 2017.). Živi i radi u Istanbulu.
Knjigu od 232 stranice objavila je nakladnička kuća Buybook iz Sarajeva, 2020. godine, a u Gradskoj knjižnici može se pronaći i autoričina proza pod nazivom „Venera“ istog nakladnika. Raspoloživost knjige pronađite OVDJE.
Knjigu su s turskog prevele Sabina Bakšić i Alena Ćatović.
Odabrala i pripremila: Dražena Petrišić
