Zahvaljujući nakladničkoj kući Hena com nedavno je u hrvatskom izdanju objavljena knjiga „Majčino mlijeko“, roman bestseler nama slabo poznate latvijske književnosti. Nakon dvoje autora, Estonca i Litvanke, koji su me osvojili svojim knjigama – nedavno objavljene „Pčele“ Meelisa Friedenthala (Estonija) i knjiga eseja Giedre Radvilavičiūtė „Noćas ću ja spavati do zida“ (Litva) – vrijeme je za upoznavanje književnosti još jedne od baltičkih zemalja – Latvije, koja je za vrijeme komunizma bila dio SSSR-a, a od njegova raspada 1991. godine samostalna država. Zlatno razdoblje Latvijske samostalnosti bilo je između 1918. i 1939., razdoblje kojeg se mnogi Latvijci s nostalgijom sjećaju i koje je djelomično evocirano i kroz sjećanja nekih od junaka(inja) romana „Majčino mlijeko“.
U romanu pratimo paralelne priče žena dviju generacija – majke i kćeri. Majka je nadarena i ambiciozna liječnica, ginekologinja i porodničarka, koja je, zbog postupaka nepogodnih sovjetskom sistemu, prisiljena prihvatiti posao u bezimenom selu u ruralnoj Latviji. Kraj je sedamdesetih, i ona sa sobom sa sobom iz rodne Rige, gdje je živjela s majkom i očuhom, odvodi kćer, desetogodišnju djevojčicu koju su do tada uglavnom odgajali oni, dok je ona sama prema djetetu oduvijek imala usputan i ambivalentan odnos. Naime još kao bebi pristigloj iz rodilišta uskratila joj je svoje, majčino, mlijeko, kako sama kaže „gorko, puno neizvjesnosti, mlijeko uništenja. Spasila sam svoje dijete od toga.“
Može li se mlijekom dijete „zaraziti“ gorčinom života, može li tako zauvijek upiti loša životna iskustva? Ili mu se na taj način samo uskraćuje toliko potrebna ljubav i bliskost? I njezino djetinjstvo nastavilo se uz majku vječito odsutnu, depresivnu, suicidalnu, posvećenu svojim istraživanjima, svojoj znanosti, svojim preokupacijama, svojim pacijenticama, a ljubav i potrebnu stabilnost dobivala je od brižne bake i njezina supruga.
Svi odnosi u obitelji dodatno su opterećeni bremenom prošlosti koju je obilježilo stradanje junakinjina oca od strane Crvene armije, njegovo izgnanstvo u Sibir i njegov povratak baš u trenutku kada je život trebao krenuti u nekom boljem smjeru. Umjesto da odabere život pod vječitom sumnjom uz muža povratnika iz Sibira, majka se ponovno udaje, ali sjena očevih postupaka u ključnim trenucima života njegove kćeri i unuke uvijek će biti iznova izvučena na svjetlo dana kao argument straha i iznude priznanja.
Teško je u nekoliko rečenica iznijeti svu složenost ovoga romana. Od povijesne pozadine u kojoj saznajemo podosta o sudbini Latvije u dvadesetom stoljeću, najviše o sovjetskoj represiji, te o putu ka nezavisnosti, do sudbine pojedinca, intelektualca u diktatorskom sistemu, o ljudskom strahu za goli život i o svemu na što nas on može natjerati da činimo. No ponajviše to je roman o odnosu majke i kćeri, o ljubavi, bliskosti i strahu od ljubavi i bliskosti istodobno. I pruža nam dosta materijala za razmišljanje o tome jesu li stvari ipak mogle biti postavljene drukčije za ovaj neobičan, čak i slučajan obiteljski par. Je li ova žena zaista zaslužila imati ovakvu kćer (pa i majku prije toga) kakva ju je dopala? U kolikoj mjeri psihički slomljena i društveno izopćena osoba može, ako može uopće, konstruktivno utjecati na daljnji tok svoga života, ako ne zbog sebe, a ono barem zbog onih koji ga okružuju, zbog vlastitog djeteta, kojemu je u samom početku, pobjegavši, uskratila ono prvo i osnovno što majka može djetetu dati? Zanimljivo je da roman otvara mnoga pitanja, ali na njih ćete si nakon čitanja odgovore morati dati sami.
Pripremila: Ivana Grubačević
