Od objavljivanja knjiškog literarnog prvijenca Nikše Sviličića „Druga strana slutnje“ tiho, ali uporno širi se dobar glas o ovoj knjizi. Ako Vas zanima što vaši knjižničari o njoj kažu, pročitajte našu ovotjednu preporuku koju smo pripremili za Knjigu tjedna.
Iako ćete na mnogim mjestima pročitati kako je riječ o romanu, autor je svoje djelo opisao kao književni triptih – a zaista je riječ o knjizi koju čine tri poduže pripovijetke, povezane nekim detaljima zbog kojih i čine cjelinu. Prva priča smještena je zabitu seosku sredinu, očito negdje u dalmatinskom zaleđu, a u njezinu je središtu mladi par, Ana i Ivan, koji ne može imati djece. Kad od drugih žena iz sela na potoku tijekom pranja rublja čuje za zavjetno hodočašće gospi u Čaporicu Gornju nakon kojeg su mnoge uspjele ostati u drugom stanju, Ana bez muževa znanja odlazi na „zavit“, a posljedice… ne bi bilo fer otkriti vam, ostatak ćete priče morati pročitati sami.
Druga priča inspirirana je stvarnim kriminalističkim slučajem sa naše obale koji je dugo vremena zbunjivao domaću policiju, a koji je na kraju zatvoren bez realnog objašnjenja o tome što se zapravo dogodilo. Riječ je o misterioznoj smrti na ronjenju u kojoj se svi umiješani čine istodobno krivima i nedužnima, te o zapetljanom ljubavnom trokutu ispunjenom, kako to obično biva, više strašću, požudom i ljubomorom, a najmanje od svega ljubavlju. Bolje rečeno, riječ je neobičnoj vrsti povezanosti jednog ljubavnog para i karizmatičnog instruktora ronjena koja će završiti na naizgled neobjašnjiv način.
Junak treće priče cijenjeni je zagrebački liječnik u krizi srednjih godina koji se neočekivano veže za umiruću pacijenticu. Očaran njezinom neobičnošću pokušat će učiniti sve što je u njegovoj moći, pa će pregaziti sva pravila svoje profesije kako bi joj spasio život..
Ono što je nevjerojatno je činjenica da su sve tri priče inspirirane stvarnim događajima, odnosno nevjerojatna je količina bizarnosti u samom korijenu tih priča koja ih čini toliko fantastičnima. Druga fascinantna stvar je autorovo umijeće da od tog materijala napravi zaista dobro ispripovijedanu priču koja se guta stranicu za stranicom bez želje za pauzom. Kako bi se reklo, zaista se čita u jednom dahu. Mudro odabrana struktura rijetka je u našoj književnosti gdje se svi uglavnom opredjeljuju pisati ili roman ili kratku priču. Sviličićeve „produžene“ priče uz to nam donose umješnost u pisanju i opisivanju karaktera likova (naš je favorit inspektor Kluz!) i njihovih postupaka te se oni doimlju kao svakodnevni ljudi čije smo sudbine mi sami propustili primijetiti, ali ih je priča ipak izvukla na svjetlo dana. A i sam autor veseli se što će oni „nastaviti živjeti svoje kobi pod noćnim lampama prije sna, drndavim kupeima vlakova, ljetnoj omari zacvrčkanih borovih šuma ili negdje drugdje u vašim rukama dok tonete u Drugu stranu slutnje.“
Za Nikšu Sviličića kažu da je jedan od najobrazovanijih Hrvata – trostruki je doktor znanosti, znanstvenik i sveučilišni nastavnik, komunikolog, akademski filmski redatelj i glazbenik multiinstrumentalist. Uspješno se bavi znanstveno-istraživačkim radom i autor je nekoliko knjiga i više desetaka originalnih znanstvenih radova, objavljenih u relevantnim znanstvenim časopisima. Autor je naslovne pjesme i glazbenog soundtracka iz filma „Vjerujem u anđele“, za koju je s Oliverom Dragojevićem dobio nagradu Porin za najbolju pjesmu 2010., a film „Vjerujem u anđele“ kojeg je režirao 2009., najnagrađivaniji je hrvatski film prema ocjenama festivalskih publika u povijesti. Profesionalno se bavio glazbom, kao studijski glazbenik i multiinstrumentalist (svira 11 instrumenata).
