U nepreglednom moru postinterliberovskih književnih noviteta lako se izgubiti te možda, kao ja, od te „tiranije izbora“ pobjeći i pribjeći čitanju nečeg iz kategorije „oldies but goldies“. Tako mi je ponovno ruku dopala knjižica „Kutija šibica“ jedna je od prvih knjiga objavljenih u Algoritmovoj biblioteci Zlatko Crnković Vam predstavlja. Njezinih stotridesetak stranica manjeg formata donosi priču o tridesetak dana mjeseca siječnja u životu jednog 44-godišnjeg Emmetta.
Emmett ima suprugu, dvoje djece, patku i mačku, i jutarnje sate pred zoru koje je odlučio posvetiti isključivo bivanju sam sa sobom. Njegova je novogodišnja odluka da ustaje debelo prije ostalih ukućana kako bi uživao u ranojutarnjem stanju svijesti i mislio. Tih jutara, u satima prije svitanja, Emmett pali vatru u kaminu, kuha kavu, ponekad provjeri kako je patka… Mogli bismo reći da je ovo zapravo knjiga „o ničemu“, o nevažnim, trivijalnim stvarima, kao što je poderana čarapa koja vam toliko smeta da vam ne dopušta zaspati. Svejedno vas tjera da se zapitate nad vlastitom svakodnevicom i koliki je postotak kvalitetnih misli koje ispunjavaju naše dane.
Užurbanost svakodnevnog života ne daje nam dovoljan odmak od stvari kako bismo razabrali ono bitno. Ne samo danas, nego i prije, ali danas ipak više nego ikad, knjige su govorile i govore upravo o potrebi za osamljivanjem kao jedinim sredstvom koje nam može donijeti unutarnji mir i staloženost. Norvežanin Erling Kagge u svojem djelu „Tišina u doba buke“ govori o potrazi za tihim mjestom u sebi, za trenutkom kontemplacije koja će vam pružiti unutarnji mir.
Jon Krakauer kroz biografski roman „U divljini“ opisuje potrebu za osamljivanjem kako bi se doprlo do same srži onoga što je vrijedno življenja. Pozivanje na Thoreauovog „Waldena“ kao mitsko djelo bijega od civilizacije prisutno je i u biografskim romanima Paola Cognettija „Osam planina“, kojeg smo već preporučili kao Knjigu tjedna ranije ove godine, i „Divlji dječak“, koji je upravo stigao na police naše knjižnice. No kad je riječ o potrebi za samoćom suvremenog čovjeka koji si, ako je primjereno odgovoran obiteljski čovjek, jednostavno ne može dopustiti da „pusti sve“ i pobjegne u divljinu, i nekoliko jutarnjih sati osame bit će možda dovoljno. Dovoljno da se razluče bitne od nebitnih stvari, da se posvetimo svojim mislima dok ne nahrupi jutro, pa dan ispunjen obavezama i kradljivcima vremena, pa večer u kojoj ćemo opet zaspati do sljedećeg jutra. Kratak period u kojem ćemo postati svjesni kako vrijeme nepovratno otječe, kako djeca rastu, kako nekada važne nam stvari postaju uspomene.
„U ovom neobičnom romanu struje svijesti sve je rečeno, naizgled se ništa ne događa, a značajnost beznačajnoga upravo je ono što zanima Bakera. Trivijalnosti koje čine život upravo su ono što treba cijeniti kako bi se uživalo u njemu… Baker je duhovit, a njegova britka opažanja s lakoćom otkrivaju životne istine koje leže ispod površine svakodnevice.“
Pripremila: Ivana Grubačević
