„Gledati na čovjeka svisoka imaš pravo samo tada kada mu pomažeš ustati.“ rekao je veliki Gabriel Garcia Marquez, a Natalija Vorobjova Hržić taj citat uvrstila u završnicu svoje knjige koja je, iako omanjeg opsega (125 str.), postala i Knjiga tjedna. Zanimljiva naslovnica intrigira da se posegne za tekstom, a zatim bez razočaranja iščita od početka do kraja. Zbog zanimljivih tekstova i autobiografskog štiha koji prelama te kratke priče, pročita se za jedno poslijepodne.
Autorica ove zbirke kratkih priča, koju je 2020. objavila izdavačka kuća Mozaik knjiga iz Zagreba u Biblioteci hrvatskih pisaca, nagrađivana je spisateljica i priznata filmska glumica Sovjetskog Saveza, prevoditeljica, kazališna kritičarka i konzultantica za ruski jezik. U knjizi prezentira događaje iz djetinjstva, školovanja i glumačke karijere. Piše i o brojnim prijateljstvima sa značajnom akterima hrvatske i svjetske kulturne scene. Iz Rusije se prije skoro pola stoljeća doselila u Zagreb i odmah postala neizostavan dio hrvatskog kulturnog života.
U velikogoričkoj knjižnici može se pronaći osam naslova poezije i proze ove spisateljice koja je napisala dvadesetak romana i zbirki pjesama za koje je dobila brojna priznanja.
Članica je Društva književnika Rusije i Društva hrvatskih književnika te redovna članica Slavenske književne i umjetničke akademije Varna.
Ovo je njezina druga zbirka priča u izdanju Mozaik knjige iz Zagreba. Prva autobiografska zbirka priča „Zrnca pijeska na obalama vječnosti“ objavljena 2016. postigla je zapažen uspjeh, kao i autobiografski zapisi Ruskinje s hrvatskim državljanstvom pod nazivom „Žena u crnom rublju“ u kojem se dotiče važnih trenutaka u životu te poznatih dijelova ne tako davne hrvatske prošlosti. U ljubavnom romanu „Četveroručna sonata“ koja je nastala kao rezultat suradnje s Lukom Paljetkom, putem višeperspektivnog pripovijedanja govori o ljubavi ruske glumice i hrvatskog diplomate, emocionalnim vezama i ljubavnom trokutu. Zapažene su joj i zbirke pjesama.
Na kraju ovog prikaza pročitajte i zanimljiv citat koji je autorica dala jednim hrvatskim dnevnim novinama, a može se pronaći i na internetu:
„ Nažalost, ili srećom, razmišljam srcem. Da sam drukčija, ne bih bila glumica niti pjesnikinja. Ne vežem se za stvari nego za uspomene i emocije. Ne osvrćem se. Smatram da je evociranje uspomena znak starosti ili frustracije, a to nitko ne želi. Živim za danas i to što će biti. Negdje sam pročitala da je pamćenje stvaratelja, umjetnika selektivno. Čemu se onda osvrtati? Moraju se zaboraviti neke stvari. Kako bismo inače dalje živjeli? To bi nas razaralo!“
S ruskog je knjigu prevela Dubravka Pleše.
Odabrala i pripremila: Dražena Petrišić
