„Manje je više“, poznata izjava njemačkog arhitekta Ludwiga Mies van der Rohea savršeno opisuje knjigu tjedna „Naše duše u noći“. Zainatite li se, knjigu možete bez ikakvog problema i uz pokoju pauzu pročitati u dva sata, no njena kratkoća ne umanjuje njenu vrijednost, naprotiv, jednostavan stil pisanja i kratke rečenice ostavljaju više prostora za naše razmišljanje o pročitanom i analiziranju istog.
Krenimo ispočetka. Knjiga počinje „u glavu“ – pisac Kent Haruf uvodi nas u priču kao da smo već upoznati s likovima od prije čemu sigurno pridonosi i veznik na početku uvodne rečenice: „A onda je došao dan kada je Addie Moore posjetila Louisa Watersa. Bilo je to jedne svibanjske večeri, netom prije potpunog mraka.“ Naime, Addie, udovica od kojih sedamdeset godina ima prijedlog za svog susjeda Louisa (koji je također udovac) – ona bi htjela da spavaju skupa. Ona pritom ne misli na seks nego na želju da zajedno dijele krevet, da zajedno leže, pričaju i prave si društvo jer kako sama kaže, „noći su najgore.“ Louis pristaje, i iako je u početku zbunjen i sramežljiv, on se brzo opušta i shvaća koliko mu bliskost godi. Krevet postaje njihova sigurna luka – mjesto gdje mogu dijeliti crtice iz svojeg života, intimne ispovijedi za koje znaju da će biti dočekane s razumijevanjem i bez osude.
Addie i Louis žive u maloj, konzervativnoj sredini koja ne shvaća ili ne želi shvatiti njihovu novostečenu bliskost, smatra ju neprimjerenom i nepotrebnom. Kao u mnogim malim sredinama, tračevi se brzo šire, a ljudi si dozvoljavaju nepozvani ulaziti u tuđe živote, no Addie i Louis su čak malo i prkosni te ponosno i jasno daju svima na znanje da se ne skrivaju i ne srame svojeg odnosa i prijateljstva. Naravno, tu je i Addiena i Louisova obitelj, odnosno Addien sin Gene i Louisova kćer Holly koji iz različitih razloga ne odobravaju njihovu vezu te se zapravo ni ne potrude razumjeti svoje roditelje. Louis to nastoji objasniti svojoj kćeri: „Radi se o svojevrsnoj odluci da budemo slobodni. Makar i u ovoj dobi.“ Nažalost, Addien sin ima još manje razumijevanja i uzrok je i privremenom razdvajanju Addie i Louisa. Gene prolazi kroz bračni brodolom te se jedno vrijeme Addie i Louis brinu za njegovog sina Jamiea. Louis i Jamie razvijaju bliski odnos te time i više žalosti što Gene ne odobrava i ne želi razumjeti bliskost između svoje mame i Louisa.
Iako je ovaj roman zbilja kratak, on ostaje s nama. Ostaje nam ta ljepota jednostavnosti življenja, uživanja u malim stvarima, kratkim izletima, boravcima u prirodi, malim noćnim razgovorima, uživanja u prisjećanju prošlosti, u držanju za ruku, u osjećaju bliskosti i dijeljenju tajni u mraku. Uči nas da prihvatimo ljubav u svim oblicima i u svim životnim dobima. Uči nas da prihvatimo svoju slobodu, slobodu življenja po vlastitim pravilima bez obzira što drugi mislili o tome. Budimo mudri i slobodni poput Addie i Louisa.
„Tko to dobije sve što želi? To se dogodi rijetkima, ako uopće ikome. Uvijek je riječ o dvoje ljudi koji slijepo nabasaju jedno na drugo a potom se ponašaju slijedeći unaprijed stvorena očekivanja, snove i pogrešna uvjerenja. Ali i dalje tvrdim da to ne vrijedi za tebe i mene. Ne sada, ne danas.“
Kent Haruf (1943. – 2014.) rođen je u Coloradu, državi u kojoj je smještena radnja svih njegovih romana. Dobitnik je nekoliko književnih nagradi uključujući Whiting Award, Dos Pasos Prize for Literature i Wallace Stegner Award. Napisao je nekoliko romana, a kod nas je preveden jedino ovaj koji je objavljen posthumno, 2015. Nadajmo se kako će se u skorijoj budućnosti prevesti i ostali. Po ovom romanu snimljen je i odličan film istoimenog naziva u originalu „Our souls at night“ s Jane Fondom i Robertom Redfordom u glavnim ulogama.
Djelo je s engleskog prevela Ivana Ostojčić koja se kao samostalna prevoditeljica bavi pismenim prevođenjem iz područja književnosti, umjetnosti, arhitekture, filma i društvenih znanosti. Završila je studij engleskog i talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu.
Raspoloživost knjige provjerite OVDJE.
Pripremila: Anja Kaltnecker
