U nakladi OceanMore, nakon heksalogije „Moja borba“, objavljena je nova knjiga ultrapopularnog Norvežanina Karla Ovea Kanusgaarda. „Jesen“ nam donosi autora u kratkoj formi, za razliku od bujice koju je predstavljao spomenuti niz autobiografskih knjiga. Kako ovaj autor, čini se, ne može pobjeći od autobiografskog, i u „Jeseni“ progovara o vlastitom životu, no ovaj se put ne obraća samo čitatelju ili samom sebi. Knjiga je, kao prvi dio planirane tetralogije godišnjih doba, namijenjena njegovoj kćeri, četvrtom djetetu čije je rođenje iščekivao dok je pisao ove zapise.
Zašto, osim što nam naslovom paše uz aktualno godišnje doba, čitati „Jesen“? Prije svega zato što će se knjiga svidjeti i onima koji se do sada nisu uspjeli zakvačiti na Knausgaarda. Niz priča koje opisuju svakodnevni život sa ženom i djecom u ruralnoj Švedskoj zapravo su prave lirske minijature, a razmišljanja o običnim stvarima kao što su gumene čizme, okvir za sliku ili plastična vrećica vode do zaključaka ispunjenih simbolikom prolaznosti života i potrebom, čak i imperativom, da se svaki dan proživi do maksimuma.
U početnom „Pismu nerođenoj kćeri“ Knausgaard objašnjava razloge za ovu knjigu:
„Želi ti pokazati naš svijet onakav kakav je sad: vrata, pod, slavinu i ispirač, vrtnu stolicu pokraj zida ispod kuhinjskog prozora, sunce, vodu, drveće. Ti ćeš to vidjeti na svoj način, stjecat ćeš vlastita iskustva i živjeti svoj život, te ću to, naravno, učiniti prije svega zbog sebe: pokazujući svijet tebi, malena, svoj život činim vrijednim življenja.“
Osim svojoj kćeri, autor ovom knjigom šalje snažnu poruku i nama: života se ne treba bojati, a svemu onome što nam se čini neshvatljivo treba se prepustiti kako bismo baš tako otkrili da je u tome sva ljepota našeg življenja.
„Iskustvo, koje sam stekao radeći u vrtu, govori mi da nema nikakva razloga biti oprezan i nečega se bojati, život je odveć izdržljiv, kao da teče bujicom, slijepom i zelenom, što je ponekad zastrašujuće, jer i mi živimo i pripadamo tomu životu. Iako u nekim kontroliranim okolnostima, zbog čega se bojimo toga slijepoga i neobuzdanoga, kaotičnoga, pruženog prema suncu, ali najčešće i lijepoga, na neki dublji način od onoga vizualnoga…“
Pripremila: Ivana Grubačević
