Drugi tjedan za redom naša je čitateljska preporuka jedna „domaćica“ – nije da se ništa zanimljivo ne događa na planu objavljivanja prijevodne književnosti, dapače, i na slijepo vam možemo preporučiti u knjižnicu upravo pristigle friške naslove Elene Ferrante i Elif Shafak – ali nekako nam se čini da je zadnji Prtenjačin roman „Tiho rušenje“ prošao, kao što mu i dio naslova kaže, pomalo pretiho, pogotovo kad se uzme u obzir prethodni hit roman „Brdo“. Greška koju ovom preporukom nastojimo ispraviti…
Što ćete dakle naći u „Tihom rušenju“? Prije svega, lijepo ispričanu priču. Ponovno u prvom licu, ponovno uz mnogo melankolije, što je već postalo zaštitnim znakom Prtenjačine proze (i prethodno poezije). Ovoga puta glavni junak je soboslikar s diplomom profesora književnosti, osamljeni melankolik kojemu taj posao daje upravo ono što mu je potrebno – rutinska zaduženja, daleko od nametljivih ljudi. Kad sa svojim pomoćnikom preuzme posao u jednom oronulom zagrebačkom stanu, umjesto još-samo-jednog-posla, neočekivano dobiva priliku za preslagivanje svog života. Povezanost s neobičnim vlasnikom Vukom, ljubavna priča koja započinje između soboslikarskog šegrta Elvisa i Vukove nećakinje Sibile, jedno davno književno prijateljstvo između Vuka i Estebana, prevoditelja iz Španjolske, u dalekom i hladnom irskom Limericku, te naposljetku Vukova obiteljska tragedija isprepliću se, i nakon godina možda i prividnog mira pokreću našeg junaka na tiho rušenje vlastitog života obilježenog preranom očevom smrću, razlazom sa suprugom i razdvojenošću od sina.
Čitanje ovog romana prepunog neke tihe tuge i melankolije, ali i ljepote, najbolje je sačuvati za neko kišovito poslijepodne, a s obzirom da nam do kraja tjedna, pa i za vikend, meteorolozi najavljuju upravo takva, požurite u knjižnicu po svoj primjerak „Tihog rušenja“. Tko zna, možda i vas uhvati želja za preuređenjem vlastitog života.
autorica teksta: Ivana Grubačević
