„Ima ljudi koji nikada u rukama nisu držali pticu. Perje, krhkost, koliko života može biti u nečemu tako malenu.“
Ako za knjigom nizozemske autorice Eve Meijer posegnete potaknuti citatom na koricama koji vas upućuje kako će vas „Kuća za ptice“ „natjerati da poželite napustiti gradsku vrevu i preseliti se u kolibu na osami“ te da ju „čitate kako biste se oslobodili stresa“, nećete moći biti više u krivu ni dalje od istine, jer odabrani citat više zvuči kao reklama za knjigu o samopomoći, nego na ono što ova knjiga doista i jest ( i što je usput jedina točna riječ iz navedenog citata) – „očaravajuća“ – te emotivno intenzivna na toliko mnogo načina da je to uopće teško opisati, ali krenimo redom…
„Kuća za ptice“ fikcionalna je biografija glazbenice i naturalistice Gwendolin Len Howard (1894. – 1973.), ispripovijedana u prvom licu, i predstavlja prikaz njezina života od djetinjstva provedena s obitelji u kući na engleskom ladanju, u lagodnom okruženju ispunjenom neobaveznim druženjima koje organizira njezin otac, pjesnik i dramatičar, koji na ta bilo dnevna, bilo večernja okupljanja dovodi umjetnike, pjesnike, glazbenike i slikare. I sama Lenina obitelj, braća i sestre, većinom je umjetnički nastrojena, osim njezine majke čija se jedina umjetnost sastoji u tome da umije lijepo očaravati druge i povremeno zapadati u depresiju. Mlada Gwendolin odlično svira violinu te želi pohađati konzervatorij u Londonu, ne samo radi sviranja samog, nego i zato što čezne napraviti odmak od te obitelji i živjeti samostalnim životom. Nakon odlaska u London postaje članicom hvaljenog orkestra pod ravnanjem jednog od najboljih britanskih dirigenata Malcolma Sargenta. Karijeru je odlučila prekinuti 1938. godine, kada nakon očeve smrti ostavštinom kupuje maleno imanje na osami gdje se konačno posvećuje svojoj najvećoj strasti – proučavanju ptica. Poseban odnos prema pticama Len prati od djetinjstva, ljubav koju joj je, uz onu prema prirodi općenito, prenio njezin zaneseni otac. Svoju novu kuću prilagođava na način da postane mjesto koje će u potpunosti, kao i ona sama, postati dostupno pticama, i tako započinje svoje neobično istraživanje koje je opisala u nizu članaka koje je objavljivala u polustručnim prirodnjačkim časopisima te u dvije knjige, „Birds as Individuals“ i „Living with birds“. Kuću u kojoj je živjela i provodila istraživanja sve do svoje smrti nazivala je „Kućom za ptice“.
Narativna linija knjige snažno je prožeta Leninim tankoćutnim opažanjima o svemu što se odvija oko nje, ali i unutar nje, od opisa društvenih, obiteljskih i prijateljskih odnosa, prve i jedine, nikad ostvarene ljubavi prema mladom pjesniku Paulu, do opisa glazbe i prirode koje se na više mjesta za Len stapaju u jedno. Ta su opažanja ispisana na toliko suptilan način koji je možda moguće objasniti kroz postavke koje nalazimo u temeljima Lenina istraživanja ptica, a to je strah kao glavni motivirajući čimbenik u velikom dijelu ponašanja ptica. Jer neke vrste ptica, jednako kao i neke vrste ljudi, mogu djelovati pristupačnije i otvorenije, i spremnije za suradnju, ali su jednako uplašene kad se osjećaju nesigurno i sputano. U svojoj Kući za ptice Len je nastojala ostvariti veliku kontrolu nad okolišem u kojem obitavaju „njezine“ ptice kako bi maksimalno ostvarila osjećaj sigurnosti i u tom smislu davala je stroge upute svima koji su je posjećivali ili kontaktirali s njom. Kako bi zaštitila ptice, ali i pticu u sebi. Svo to perje, krhkost, količinu života u nečem tako malenom. Povjerenje kao ključna riječ u odnosima nešto je što Len na taj način želi osigurati svojim pernatim prijateljima, jer „povjerenje prethodi prijateljstvu, svakom bliskom odnosu, ali i raste ako nije narušeno“.
Nizozemka Eva Meijer, književnica, filozofkinja, kompozitorica, pjevačica i performerica, autorica nekoliko romana i filozofskih rasprava kojima su tema upravo jezik životinja i ljudski jezici, koji uključuju sva ona sredstva kojima komuniciramo s drugima, očito je bila prava osoba za ispisati ovu fascinantnu knjigu o jednoj naoko ekscentričnoj ženi, a prevoditeljica Romana Perečinec sjajno ju je iznova ispisala na našem jeziku, kako bismo na najbolji mogući način mogli pohvatati sve fine niti od kojih je ispleten ovaj fascinantan roman.
U isti mah, ovaj je roman jednostavan i lako čitljiv, a opet toliko višeznačan i emotivno nabijen, možda će vas i osloboditi stresa, kako je navedeno u preporučnom citatu, ali će vas i emotivno obogatiti, jer rijetke su knjige kao što je ova, jedna od onih koje na najosjetljiviji način dotiču i opisuju ono u nama što je teško opisati. Tu mješavinu nježnosti, mekoće, straha i krhkosti koju svatko od nas posjeduje, i gdje ptica postaje tek simbol svega što možemo u sebi otkriti ako si to dopustimo. S druge strane pak, ptice posjeduju jedno od najmoćnijih oružja za borbu protiv straha, nama ljudima nedostupno: krila kojima mogu odletjeti, kojima ga mogu u trenu poništiti i možda izbjeći svakoj poteškoći. Taj fizički odmak, ta mogućnost koju imaju ptice, da se u trenu povuku iz svake njima zastrašujuće ili nepovoljne situacije, nešto je za čime i ljudi ponekad čeznu, i možda je upravo zato ptica jedna od metafora za slobodu.
Pripremila: Ivana Grubačević
