„Zatvoriti svijet vani, odstraniti se od njega, ne znači okrenuti leđa stvarnosti okruženja, nego upravo suprotno: vidjeti svijet jasnije, držati se svog smjera i pokušati voljeti život.“
Uopće nije upitno živimo li u brzom, kaotičnom vremenu koje nas sve uvlači u sebe poput vorteksa, u vremenu u kojem je najteža stvar na svijetu pronaći takozvano „vrijeme za sebe“. U publicističkoj knjizi temeljenoj na svojim doživljajima i promišljanjima norveški autor, izdavač i pustolov Erling Kagge nudi nam kao opciju uranjanje u svijet tišine. Ne stalno i ne doslovno, ali recimo da Kaggeova tišina podrazumijeva onu vrstu unutarnjeg spokoja do kojeg dolazi kad se osjećamo dobro sami sa sobom. Bez društva, bez televizije, knjige ili bilo čega što bi nam odvraćalo pažnju – provoditi vrijeme u tišini za neke je ljude nezamislivo i gotovo nemoguće.
Kako onda pronaći tišinu – u sebi, u stvarima koje nas okružuju – u ovom svijetu koji živi prema krilatici „brže, više, jače“? Način, naravno, ovisi, naravno o pojedincu, ali važnost tišine u svačijem životu je neupitna. Erling Kagge, prvi čovjek koji je sam dosegnuo Južni pol, tražio ju je i nalazio na raznim, ponekad i iznenađujućim mjestima. Nameće se zaključak da tišina nije nužno oko nas, već u nama, jednako u bjelini Mt. Everesta i u džungli njujorških ulica.
”Tišina sama po sebi obogaćuje čovjeka. To je kvaliteta, nešto rijetko, otmjeno. Ona je ključ koji može otvoriti nove načine razmišljanja. Ne smatram je odricanjem niti spiritualnom, to je više praktičan zahvat kojim obogaćujem vlastiti život.”
„Tišina u doba buke“ najbrže je prodavana norveška publicistička knjiga još od „Kon-Tikija“ iz 1948., a objavljuje se na više od 30 jezika.
autorica teksta: Ivana Grubačević
