Ovu knjiško-preporučnu godinu odlučili smo započeti jednom neobičnom knjigom, romanom „Doppler“ norveškog autora mlađe generacije Erlenda Loea. Prva knjiga putem koje smo ga imali priliku upoznati „Naivan. Super.“ u domovini ga je učinila jednom od najomiljenijih književnih zvijezda. Duhovitost, jednostavnost i pristupačnost njegova stila kojim vam se polako uvlači pod kožu sve dok više ne možete ispustiti knjigu iz ruku, ono je što karakterizira Loeovo pisanje.
U romanu „Doppler“ upoznajemo „lovca i sakupljača“ Andreasa Dopplera, koji nakon očeve smrti i pada s bicikla odluči nastaniti se u šumi. Što ga je na to ponukalo (osim udarca zadobivenog u glavu nakon pada), otkriva nam sam u svojim beskrajnim unutarnjim monolozima kroz koje možete saznati ponešto o životu u šumi (naravno), o biciklizmu, dobroj ekonomiji, o tome što je to marljivost i kako vam ona može uništiti život, o tome kako pomoći lopovu da opljačka vašu vlastitu kuću, ali i o tome kako unatoč svemu steći prijatelje u svijetu u kojem se svi ponekad osjećamo poput autsajdera.
Ova knjiga mnogima će sjesti kao melem na ranu nakon blagdanskog razdoblja svakojakih pretjerivanja, ali i svima onima koji su barem ponekad osjetili kako bi voljeli makar nakratko „isključiti“ svijet i biti u tišini, sami. Pobjeći od zvukova, pretrpanosti i kiča svakodnevnog života. Za to možda nije potrebno nastaniti se u šumi i pokušati se potpuno odvojiti od svijeta kao što je to učinio junak romana, ali malo samoće, kako bismo kasnije bolje i kvalitetnije funkcionirali s drugim ljudima, nikome ne bi bilo na odmet.
„Problem s ljudima je taj što kad ispune prostor, onda vidiš samo njih, a ne prostor. Veliki, pusti krajolici prestaju biti veliki pusti krajolici ako je tamo jedna ili više osoba. Ljudi definiraju što je pogled. A ljudski je pogled uvijek usmjeren prema drugim ljudima. Na taj se način stvara iluzija da je čovjek važniji od svih drugih stvari na zemlji koje nisu čovjek. A to je luda iluzija. Možda su, kad se sve zbroji i oduzme, losovi najvažniji, kažem Bongu. Možda vi sve najbolje znate, ali ste ekstremno strpljivi. Naravno, sumnjam u to, ali tko zna. Kako god bilo, to sigurno nisu ljudi. U to odbijam vjerovati.“
P.S. Nastavak ovog romana također je preveden na hrvatski pa ako vas zanima kako je završila Dopplerova avantura, u knjižnici posudite „Volvo kamioni“ istog autora.
Autorica teksta: Ivana Grubačević
