U tjednu koji je započeo blagdanom sv. Valentina, zaštitnika ljubavi i brakova (a o kojemu zapravo i nema vjerodostojnih povijesnih podataka na temelju kojih bi ga se povezivalo sa suvremenim ludilom koje zahvaća ljubavne parove sredinom veljače), osvrnut ćemo se na jedan stariji naslov popularne turske spisateljice Elif Shafak, koji i dvanaest godina nakon što je originalno objavljen ostaje jednom od najomiljenijih i najčitanijih knjiga ove autorice. Na temelju naslova i crvene naslovnice „Četrdeset pravila ljubavi“ često nalazimo na popisima preporučenih „valentinovskih“ knjiga, ali ona nipošto nije ljubavni roman već, prije svega, roman o ljubavi. Gotovo da se čini da ga je autorica napisala upravo za sve one koji između ove dvije formulacije automatski stavljaju znak jednakosti, i to kako bi mogli spoznati da izvan uobičajenih definicija ljubavi postoje i takve koje izmiču svakoj vrsti tumačenja.
U romanu se isprepliću dvije narativne linije; priča suvremene kućanice Elle iz jednog od predgrađa Bostona i pripovijest o pjesniku i mistiku Rumiju iz trinaestog stoljeća. S životnom popudbinom dvadesetogodišnjeg braka i troje djece, Ella, nakon godina života posvećenog isključivo svojoj obitelji, nalazi povremeni posao recenziranja neobjavljenih romana za jednog književnog agenta te joj u ruke dospijeva debitantski povijesni roman nepoznatog autora o izuzetnoj vezi pjesnika Rumija i nekonvencionalnog derviša Šemsa iz Tarbiza. Dok iščitava roman, Ella započinje i osebujnu intimnu prepisku s njegovim autorom, Azizom Z. Zaharom, koja postepeno prerasta i u puno više, a na to kako i zašto će Ella u konačnici zatražiti razvod braka i ostaviti sve kako bi otkrila ljubav s Azizom ili ljubav općenito, nevjerojatan utjecaj imat će i priča koju je u svom romanu opisao Aziz…
A to je pripovijest o Rumiju, sufijskom mistiku i pjesniku, i lutajućem dervišu Šemsu. Šems u svojim vizijama susreće i potom u stvarnosti traži osobu koja čeka njegovo prijateljstvo i zajedničko prosvjetljenje, druga s kojim će podijeliti znanje koje je nakon brojnih putovanja i spoznaja nakupio u sebi. Rumi pak, cijenjen i poštovan kao duhovni vođa i mudri propovjednik u rodnome gradu Konji, u svojim noćnim morama užasnuto tuguje za ljubljenom osobom koju je izgubio. Ne zna o kome je riječ, ali njegov stari učitelj Seyyid vidi da u Rumiju postoji praznina koju ne mogu ispuniti ni njegovi učenici, ni njegova obitelj, da mu je potreban drug, prijatelj na istome putu. Ni Šems ni Rumi ne znaju tko su osobe koje traže, ali nakon što se konačno sretnu, spoznaju da su jedan drugome zrcalo, duša koja upotpunjava njihovu. Šems je do tog trenutka svoja iskustva oblikovao u popis sastavljen od četrdeset pravila, temeljna načela vjere ljubavi, mudrost koju želi predati i razmatrati samo s nekim ravnopravnim sebi. To mnoštvo riječi nagomilanih u njegovim grudima svoje je plodno tlo pronašlo u Rumiju koji se pod Šemsovim utjecajem preobrazio u pjesnika kakvog islamski svijet prije, a mnogi tvrde i poslije njega, nije poznavao.
„Bogat je tvoj život, pun i cjelovit. Ili bar tako misliš, dok netko ne naiđe i ne natjera te da shvatiš što ti je sve vrijeme nedostajalo. Kao zrcalo koje odražava ono što je odsutno, a ne ono što je prisutno, pokaže ti prazninu u tvojoj duši – prazninu koju si odolijevao vidjeti. Taj netko može biti ljubavnik, prijatelj ili duhovni učitelj. Važno je pronaći dušu koja će upotpuniti tvoju.“
Jednom kad se pojavi, ovako duboka povezanost stavlja u drugi plan sve ostalo u njihovim životima, uključujući obitelj i dotadašnje obaveze i navike, i jedino suštinski bitno postaje to novo prijateljstvo koje mijenja sve. Šemsovo prisustvo u Rumijevom životu nailazi na nerazumijevanje okoline, a neprijateljstvo drugih prema Šemsu, koji je u svakom pogledu nekonvencionalna osoba, svakim danom sve više raste. Način na koji se Rumi mijenja pod utjecajem njihova prijateljstva razumljiv je samo njima i još nekolicini, i Rumi je svjestan da je ta neobjašnjiva stvar među njima prevelika da bi je na adekvatan način mogli objasniti drugima. Ali bez Šemsa Rumi ne bi postao ono što jest, veliki pjesnik čiji stihovi i danas neobjašnjivo inspiriraju mnoge, a njihov primjer postao je sinonim za onu vrstu prijateljstva koje iz prijatelja izvuče ono najbolje, i to obostrano.
Ovo je i roman o putu duhovnosti, jer Šemsovih četrdeset pravila zapravo govore o načinima približavanja Bogu (bez obzira kojim ga imenom svatko od nas naziva) i o onima koji su nam na tom putu potrebni. I o tome kako možda možemo biti svjesni da stojimo tik kraj tog izvora vode života, ali su nam uvijek potrebni odgovarajući prijatelji koji će ju prinijeti našim usnama.
Ovo zaista nije ljubavni roman, ali jest roman o ljubavi. Neobjašnjivoj, neshvatljivoj, ali jednako nezaustavljivoj, kao u prekrasnoj metafori koju autorica donosi na samom početku romana o kamenu koji ne pogađa na isti način nabujalu rijeku i mirno jezero. Čin bacanja kamena u nabujaloj rijeci neće ostaviti traga, ali uznemiri li takav kamen površinu jezera, ono više nikada neće biti isto. Ljubav nas pogađa tek onda kada na nju ne ostajemo gluhi, odnosno kada ne dopustimo da ju zagluši i odnese razorna riječna bujica. I samo onda kada dopustimo da nas promijeni kao kamen mirnu jezersku vodu.
„Postoji li način da shvatimo što je ljubav, a da prije toga ne zavolimo?
Ljubav se ne može objasniti. Može se samo doživjeti.
Ljubav se ne može objasniti, a ipak sve objašnjava.“
Pripremila: Ivana Grubačević
