“Pčelar iz Alepa” poetska je priča o dvoje ljudi iz nekoć brončanog grada Alepa, bračnom paru izbjeglica iz ratom poharane Sirije – pčelaru Nuriju i slikarici Afri. Britanska autorica Christy Lefteri ovaj je roman ispisala očito progonjena traumom vlastitih roditelja, također izbjeglica s otoka Cipra, a ideju za knjigu dobila je radeći kao volonterka Unicefa u Prihvatnom centru za izbjeglice u Ateni.
Priča nas vodi iz sadašnjosti izbjegličke svakodnevice u jednom konačištu na obalama britanskih otoka, u kojoj se Nuri, iščekujući azil, prisjeća njihova nekadašnjeg života koji su bili primorani napustiti i svega onoga što su proživjeli na putu u ovu novu sigurnost. Iako su prve slike koje nam padaju na pamet kad danas pomislimo na Alep slike urušenih zgrada pod naslagama ratne prašine, slike neljudskog nasilja na poharanim ulicama, Nuri nas svojim pripovijedanjem vodi u jedan sasvim zaboravljeni grad prepun boja, mirisa i ljepote. U njegovim su sjećanjima topao grad na rubu pustinje, daleke planine s obroncima i divljim poljima na kojima je nastanio koloniju pčela i pokrenuo trgovinu medom, razočaravši na taj način oca koji se nadao da će sin krenuti njegovim stopama i nastaviti s radom u obiteljskoj trgovini tkaninama. No njegova su stvarnost razorena prošlost i tek slabašna nada u neku bolju budućnost uz bratića Muhameda koji je već uspio dobiti azil u gradiću na sjeveru iste zemlje gdje se namjerava ponovno početi baviti pčelarstvom uz – kako se nada – Nurijevu pomoć.
No prije toga, Nuri se tek treba pomiriti sa svim onim što mu se dogodilo pri bijegu iz Alepa i s onime što je tome neposredno prethodilo – pogibiji njegova sina u eksploziji prilikom još jednog od bombaških napada i Afrinom posljedičnom sljepoćom zbog koje postaje u potpunosti ovisna o njegovoj pomoći i vodstvu. Dok postepeno provodi svojevrsnu inventuru svih poteškoća koje prate njihov nesiguran i opasan izbjeglički put, jasno je da su posljedice strašne: neprestano mu se ukazuje dječak Muhamed čije prisustvo ga podsjeća na gubitak sina Samija, njegova pikula kojom se neprestano poigrava, ključevi koji se pojavljuju posvuda, a smisao kojih mu do kraja priče neće postati jasan, muče ga besane noći koje završavaju na najneobičnijim, često i opasnim mjestima… Njegova Afra možda je izgubila vid, ono esencijalno čime je doživljavala i kroz svoje slikarstvo oživljavala svijet oko sebe, ali Nuri je putem izgubio ljubav, kao i sposobnost da sam sebi oprosti. Što točno, ni sam ne zna, ali zna da ga progoni nemir kojeg se do samoga kraja priče neće riješiti.
„Želim leći pokraj tebe“, kaže mi, a zapravo želi reći: „Volim te. Molim te, zagrli me.“ Na licu joj se pojavi izraz koji poznajem od prije i to u meni probudi tugu kao da je riječ o nečem lomljivom, kao pulsu, ali to me plaši, bojim se sudbine i rizika, bojim se boli i povreda, slučajnosti i nepredvidivosti te kako ti život odjednom može uzeti sve što imaš.“
Roman je, unatoč strašnim detaljima i traumatičnim iskustvima, vrlo poetičan, i baš zahvaljujući kontrastu ljepote nekog davnog života i surove sadašnjosti imamo priliku uočiti kako se lako u samo jednom zgusnutom trenutku sve što imamo može izgubiti. Autorica je uspjela ispripovijedati Nurijevu i Afrinu priču s iznimnim suosjećanjem i time dati glas svima koji su prošli ili upravo prolaze kroz isto.
Pripremila: Ivana Grubačević
