O portugalskom autoru Afonsu Cruzu već smo pisali kad je objavljena njegova preslatka „Knjiga godine“. Ta knjiga više govori o autorovu senzibilitetu, nego o njegovu spisateljskom umijeću, no onaj tko je u nju barem zavirio, upoznao je Cruza kao majstora sažetog izraza nabijenog emocijama.
Najnovija njegova u nas prevedena knjiga „Cvijeće“ nedavno je objavljena u nakladi Ljevak i već na omotu mami nas na čitanje intrigantnom pričom o Ulmeu, čovjeku koji je uslijed moždanog udara potpuno izgubio emocionalno pamćenje i sjećanja na svoje djetinjstvo, prijatelje i sve ono do čega mu je nekad bilo stalo. Ne sjeća se prvog poljupca, niti da je ikada vidio golu ženu ili vodio ljubav. No kroz potragu koju nakon slučajnog upoznavanja počinje provoditi njegov cinični susjed, koji je ujedno i pripovjedač knjige, manje saznajemo o Ulmeovoj prošlosti, a više o unutarnjem svijetu tog ciničnog novinara. Otac i muž u srednjim godinama zapada u tipičnu egzistencijalnu krizu koju donose kasne tridesete i rane četrdesete godine. Zahvaćen je životnom rutinom, lišen strasti i privlačnosti prema supruzi, a nakon preljuba ona ga zajedno sa kćeri i napušta. Većinu vremena koje mu ostaje nakon odlaska supruge i kćeri ispunjava potragom za susjedovom prošlošću i ljudima koji su ga poznavali, a u čijim sjećanjima kao da se svaki put radi o drugačijoj osobi. Koje su granice usamljenosti i u kolikoj količini ju možemo podnijeti dok se ne obratimo drugome?
Tko smo mi zapravo? Odgovore će nam ponekad dati ogledalo, a ponekad drugi ljudi u čijim smo sjećanjima oblikovani takvima kakvi jesmo. No odgovor na to pitanje možda skriva i tajanstveni ključ oko Ulmeovog vrata, a u potrazi za ključanicom kojoj pripada pred očima će vam proteći čitava jedna knjiga i rekonstrukcija života kakav smo mogli proživjeti i sami.
Radnja romana događa se u Portugalu, u Lisabonu, nekadašnjem legendarnom kraju starog i pragu novog svijeta, mjestu fadolike melankolije. Pisci koji dolaze iz ove kulture vole ostati pomalo nedorečeni, ne ponuditi nam sve na pladnju. Recimo, cvijeće iz naslova u romanu je smješteno u mnoge kontekste – od metafore našeg identiteta, građenja odnosa s drugim ljudima, političkih prilika, ekologije… pa tako i autor na taj način dotiče razne probleme suvremenog društva, ali i one intimne, subjektivne prirode.
I malo Afonsa za kraj – čak i ako vam se knjiga ne svidi u cijelosti, uživat ćete u draguljima poput ovog:
„Dva dana nisam mu uputio ni riječi, čak ni kad sam primio golemi stručak cvijeća koji je bio poruka koja je govorila: oprostite. Nije pisalo ništa, ali bilo je to, mirisalo je na to, imalo je boju toga. Riječ satkana od cvijeća. Iz nekog razloga, ta riječ napisana, da tako kažemo, botanički, imala je neku čudnu svetost, pružala mi je dojam kako mi nikad neće trebati nijedna druga riječ osim nje. Kad pomislim na to, možda je doista tako, to je cesta koja vodi od jedne osobe do druge, riječ koja kaže kako ne znamo sve, kako griješimo. Ta riječ sastavljena od cvijeća učinila mi se kamenom temeljcem čovječanstva.“
