“Kokodaaak, ko kooo”, uzvikne Jurek svojoj Katici prek kaveza, a ona okrenula glavu i ne trza. Gleda ona tamo jednog kunića koji polako papa svoju repicu podignutih ušiju, ne mareći za glasno dozivanje prijatelja iz okolnih kućica. “Kokooooo, kokodaaak”, još glasniji je Jurek, inače ponosni član zajednice Hrvatskih patuljastih kokoši. Katica ni makac. Oko nje je toliko krasnih udvarača da joj Jurekov interes posebno i ne imponira. Sve to promatra sisački prevrtač, mudar golub pa namigne svojoj prijateljici, međimurskoj lastavici. Iako su svi oni u pasmini ptica ovo dvoje ipak visoko lete, pa se s vremena na vrijeme ponosno kočopere, kao da ih ovaj zemaljski svijet uopće ne interesira.
A tu, na zemlji još poneka bića, ona ljudska. Organizatori su to izložbe Malih životinja. 13 je to po redu, županijska, a uz uzgajivače i posjetitelje oko kaveza kruže i neki neobični, važni gosti. “Pssst, to su oni iz povjerenstva Ministartva poljoprivrede. Došli su nas pogledati pa nam buju dali status priznate pasmine”, vrzmaju se i kukmaste kokoši, pa se razmeću kukmama kak na modnoj pisti. Okoli njih i deca. Oni su nam najdraži prijatelji-spominjaju se kokice. Eno braća David i Dominik Fučkala.”David je prije par let na poklon dobil tri piceka, pa je onda nabavil kokicu i zleglo se još osam komadi, pak je sad došel na izložbu pokazati kak se fino o njima brinul”, veli jedna koka drugoj.
“A jel ti poznaš Bornu Bačurina?”, uzvraća ova. “Taj ti mali ima samo 12 let i već je kod sebe smestil Turopoljsku patuljastu kokoš, našu prijateljicu. Išel ti je on tak s dedom na gorički plac, ovaj mu je tam kupil kokice i od onda ti se mali samo o tome spomina. Njegovi vršnjaki igraju igrice, a on veli da njega to tak i ne zanima. Rajši si ode k dedi na vrt, u prirodu pak se z nami, životinjami zabavlja”, uključuje se jedna crvenkasta kvočka iz susjednog kaveza. Ta pak sve prati i sve zna, u selu je glavna, kod nje buš navek čul dobru priču, slažu se životinje. Pripoveda ona dalje; na izložbi je nabrojala 493 životinje. “Najviše ima nas, golubova, čak 291″, zaguguče jedan s kraja prostorije (i on je pametnica, prati sve kaj se na izložbi događa), pa nastavlja: još je 48 primjeraka patuljaste peradi, 73 primjerka velike peradi, 47 kunića i 24 egzotične ptice”, zaključuje golub računovođa svoju priču.
A nije ni kokica bedasta, pa se nadovezuje. “A si znal da je denes tu 63 izlagača? to ne samo z Turopolja i Zagrebačke županije. Došli su k nam i iz Rijeke, Slunja, Karlovca, Ivanića, Križevaca i Siska”, dodaje kokica pogledavajuć druge životinjske goste koji su do tad sramećki šutjeli i pogledavali se u kavezima. Sad su i oni mam sretneši. Malo je vremena, treba sklopiti nova prijateljstva, možda se jave nove ljubavi, kad ionak od Jureka i Katice, čini se, niš ne bu.
I dok tak oko njih obilaziju neki nepoznati ljudski stvorovi, životinje nastavljaju svoje razgovore po kavezima. Nekima je vrijeme ručka pa mučeć jedu, neki se osvježavaju vodom, treba se pofriškati prije dolaska komisije, pjevači isprobavaju glasnice, glumci se uređuju i spremaju za nastup.
“Uspjeli smo zadržati visoku razinu uzgoja i po kvaliteti i količini i ponosni smo da nas je svake godine sve više i da našu izložbu prepoznaju i drugi, ne samo domaći izlagači”, govori predsjednik Saveza Malih životinja Velika Gorica 2005. Mihael Pavišić u kameru mlađahnom snimatelju s crvenim mikrofonom, a oko njega gradski pročelnik Kos i županijski Kraljičković.
“Joj, pa gde su mi naočale?”, vikne pak jedna kokoš purici koja se fino ugnjezdila u rukama već spomenutog Pavišića. “Pa skoro sam pomislila da je to kukma neakvog pevca, kad tam mikrofon. Baš sam bedasta!”, nasmije se koka, pa s njom i ostale. I opet se smijeh kokoški, golubova, kunića, peradi i ostalih ptica glasno prolomi prostorijom.
“Šteta kaj ljudi ne razmu naš jezik, i oni bi se dobro nasmijali, ovak samo kokodaču bezveze i ispuštaju nekakve čudne zvukove”, zaključuje zadovoljno koka, dok se komisija približava njenom kavezu…
