Ivica Bačurin, profesionalni boksač u teškoj kategoriji, uvijek pozdravljen od strane publike i ove je godine pokazao svoje boksačko znanje i tehniku na Večeri boksa u našem gradu.
Ivica Bačurin ima 41 godinu, a iza sebe ima oko 250 amaterskih mečeva, a nedavno je održao veliki 50. profesionalni meč. Govori nam kako su ponekad sparinzi bili jači od mečeva, a kada bi to brojao, to bi bilo već oko tisuće borbi iza njega. Prije nego smo krenuli razgovarati o njegovoj karijeri, morali smo se dotaknuti i posljednjeg meča pred velikogoričkom publikom. Priznaje da možda i nije bio u najboljoj spremi zbog problema s tlakom: “Krenuo sam trenirati zadnjih sedam tjedana, ali u zadnjih mjesec dana nisam popio terapiju za visoki tlak. Par dana prije meča sam se vratio, ali nije to bilo to. Iscrpila me i organizacija. Ukupno je bilo 10 rundi, već sam nakon treće runde mislio da će mi biti teško ako dođemo do osme runde. Borac je bio jak, ali uspio sam ga udariti u bradu, točno sam i precizno to odradio pa je pokleknuo, već sam ga okrenuo u četvrtoj rundi.”
Pobjedom u ovoj borbi, Bačurin je osvojio naslov internacionalnog prvaka države. S tim naslovom bi se trebao pojaviti na WBC ljestvicama, na čemu trenutno radi sa svojim trenerom. Za to je zaista vrijeme, vjeruju njegovi fanovi jer sada je iza njega već više od 20 godina boksa, što amaterskog i profesionalnog. “Unazad par godina sam sredio puno stvari, što se tiče mog psihičkog stanja, nisam nikada bio stabilniji ni bolji. Na treninzima ne osjećam da mogu manje nego prije, sve isto odrađujem, samo je došlo iskustvo. Sada je sve to “leglo”, sada sam u glavi jači. Vjerujem da još par godina mogu pružiti dobre partije boksa. To će se sve pokazati uskoro jer me čekaju već ozbiljniji mečevi.”, govori nam Bačurin s obzirom na broj mečeva i sve iskustvo koje je do sada stekao.
Dio toga zahvaljuje i svojoj ‘brežanskoj genetici’: “Moje tijelo je jako zahvalno. Malo me muče leđa i to sam više oštetio dizanjem utega nego boksom. Kad sam bio mlad nisam imao stručan tim oko sebe pa sam na svoju ruku radio neke stvari koje nisam trebao pa sam malo oštetio disk. Sve ostalo je zdravo.” Upravo stručan tim i trener ono su što je za svakog boksača jako bitno u karijeri, a on je imao priliku raditi s najboljima. U najbolje ubraja i svog oca, dobro poznatog mnogim Velikogoričanima.
Dobri treneri i uzori utjecali su na njegov stil, ali i čitavu karijeru: “Ako je netko promijenio moj stil, to je bio Ivica Zubčić, a do tada sam radio s tatom Stjepanom Bačurinom koji je i Zubčiću bio trener. On je drugačije gledao na boks i u međuvremenu sam se u radu s njim naučio više boksati, a manje tuči. Počeo sam se više kretati.”, govori nam Bačurin o svojoj tehnici koja ga je kroz sve ove godine, oko 20 godina u boksu, provela kroz brojne mečeve i omogućila mu ostvarenje odličnih rezultata. Govori i kako su njegovi uzori bili Lennox Lewis i Evander Holyfield, a od naših domaćih boksača smatra Hrgovića klasom iznad svih, a Mavrović mu je uvijek bio uzor.
Bačurin je kroz godine osvajao medalje u kategorijama od kadeta do seniora – ukupno je osam puta bio prvak Hrvatske. Dva puta kao kadet, dva puta kao junior i četiri puta kao senior. Kao senior je pobjede ostvario u tri različite kategorije – u 81kg, do 91 i 91+ kategoriji, a onda je na red došao profesionalni boks. “To je bio period od par godina, a onda sam prešao u profesionalni boks oko 2008. godine. U ovom sportu su manje, tvrđe rukavice, nema prekidanja borbi za neke stvari iako nekad zna biti pogubno za zdravlje, profesionalno je brutalnije i to me privlačilo. Tada sam uz pomoć Stipe Drviša, taman prije njegove svjetske titule, bio na kampu u Njemačkoj gdje su bili vrhunski boksači, olimpijski prvaci s Kube. Tamo sam odlazio prije meča na par tjedana.”
Ukupno 35 pobjeda, 14 poraza i jedna neriješena borba
View this post on Instagram
Unatoč dobrim iskustvima, kroz svoju karijeru otkrio je i one manje lijepe strane boksa, a koje, otkriva, u bazi imaju novac i zaradu. “Profesionalni boks je dobar biznis. U početku sam imao normalne protivnike, no onda sam boksao s Nijemcem u istoj kategoriji, boksačem kojeg je također trenirao moj tadašnji trener. Trener se jednog od nas htio riješiti i želio je ulagati u jednog od nas. Taj boksač je bio vrhunski, a ja sam ga dobio. Ostao sam u kampu. Kada je došla recesija, došlo je puno boksača i trener se usredotočio na one koji su mu bili profitabilni. Tada nisam imao sreće, nekada me jednostavno nije pratila.”
Ta sreća nekada mu je bila i potrebna u mečevima u kojima vjeruje da je trebao dobiti, no okolnosti su bile takve da je titula pripala drugima. Unatoč tome ukupno ima 35 pobjeda, 14 poraza i jednu neriješenu borbu.
Na pitanje o tome kako održavati snagu volje tijekom meča, govori da u boksu nije dovoljno dati samo dio sebe, već je to sport u kojem koncentracija mora uvijek biti na razini. “Boksao sam s Poljakom koji je trebao biti svjetski prvak, ali mu je pred nosom oduzeta titula. Kad si dobro pripremljen sve ide dobro, no oko četvrte runde sam mislio da ja to mogu, opustio sam se. Tada me pogodio i pao sam na koljena. Onda sam shvatio da nema opuštanja i da koncentracija mora stalno biti na 120 posto. U takvoj borbi jedan udarac rješava rundu.”
“Jednom djetetu da promijeniš život već si napravio veliku stvar”
Govori nam i kako je dokazano da je boks najteži sport te da je tu bitna kondicija, no da je i boks dobar antistres trening. Sve to danas naučava mlade goričke boksače u Gradskoj sportskoj dvorani Velika Gorica. Svoje iskustvo odlučio je podijeliti s najmlađima i u tome uživa.
“Iskreno, već sada nemam dovoljno veliku dvoranu za kapacitet djece koji dolazi, a to je njih oko 20. Neka djeca su još zaigrana, a s nekima mogu raditi ozbiljno. Možda je najbolja stvar i najveća poanta ovog dijela karijere to da tu djecu privlačim u dvoranu, da ih mičem s ulice i bacam u sport. Jednom djetetu da promijeniš život već si napravio veliku stvar. Svi su dobrodošli, ali veći mi je izazov zločestog klinca dobiti u dvoranu, da ga oblikujem i da ne bude problem za društvo.”, navodi Bačurin te ističe savjet koji smatra vrlo važnim: “Kad u meču nešto krivo napraviš vrlo brzo si kažnjen, najgore je srljati. Treba se resetirati, vratiti akciju i krenuti iznova. Svaki puta se sve ispočetka gradi, u boksu nema ništa na silu”, zaključuje Bačurin i dodaje kako se nada da će se situacija s prostorom za trening popraviti kako bi mogao trenirati što veći broj djece i kako bi prenio svoje znanje.
