Dugo sam promišljala nakon gubitka voljenog člana obitelji na četiri šape – 12,5 godišnje samojedice Linde, kako čitateljima dočarati silinu emocija koje su me prožimale. Znate ono kad se ljudi svrstavaju u ljubitelje mačaka i ljubitelje pasa – uvijek sam bila ovo drugo. Iako kod kuće imamo i mačke koje su mi drage, posebno mjesto u mom srcu imaju te slatke pseće okice, veseli rep koji te dočekuje i koji se uvijek iznova raduje dolasku ‘svog čovjeka’ kao da je prvi put…
Rekla sam si tada nakon boli koju sam doživjela – Tomislava, više nećeš imati psa koliko god ih voljela. Onakvu bol želiš zaboraviti i jednostavno ‘pospremiti u neku od svojih ladica’. Razmišljala sam, možda jednog dana kad budem spremna, odem do Skloništa i usrećim jednu od njuškica koje željno iščekuju svoj ‘zauvijek dom’ i svog čovjeka.
No, nikad ne reci nikad! Dogodila se sasvim slučajna i spontana situacija, kad sam u šetnji ugledala mladog retrivera. Naime, Roko je svoj mladi život proveo u ograničenom prostoru, bez dovoljno pažnje i ljubavi, ali i u relativno lošim uvjetima.
Sloboda je za njega bila nažalost nepoznanica. Taj prvi kontakt s ovim divnim veselim čupavkom, koji je, ugledavši me, neumorno skakutao i mahao repom, a iz pogleda kao da mu je vrištalo, uzmi me k’ sebi! Ugledavši ga, pomislila sam, idem upitati te ljude bi li ga dali udomiti i nekako se poklopilo da su to i namjeravali. Bez puno razmišljanja, iako još u mislima sa svojom Lindom, odlučila sam da Roko ide samnom kući i to je bilo to, rodila se ljubav na prvi pogled!
Priča o Sigurnoj kućici
Nedavno ste imali prilike čitati o udomljavanju i druženju sa psima iz goričkog Skloništa za životinje na Tuđmancu, koji je organizirao Gorički klub mladih. To me inspiriralo da uz osobnu crticu iz svog života potaknem barem jednu osobu koja ovo čita na udomljavanje njuškica, stoga sam kontaktirala udrugu Sigurna kućica koja od osnivanja svoje djelovanje veže uz Sklonište za životinje Velika Gorica.
Do osnivanja udruge došlo je nakon dugogodišnjeg volontiranja i pomaganja udrugama i volonterima. Iz Udruge kažu kako sve sve dogodilo spontano, zbog lakšeg, preglednijeg i transparentnijeg rada.
– Od samog početka smo usko vezali volonterski rad uz pse u skloništu, jer smo uvidjeli nakon dugog spašavanja pasa, dok je još postojao rok od 60 dana, koliko im je značila naša prisutnost u skloništu i pomoć u pronalasku doma. Mnogi od tih pasa nikad ne bi napustili sklonište niti bi se znalo za njih. Naglasili bismo opet da mi volontiramo u skloništu, koje je gradsko, dakle Sigurna kućica je udruga, a sklonište je gradsko, jer mnogi ljudi nas poistovjećuju što nije čudno, jer je većina pasa koje oglašavamo u skloništu te smo svaki vikend tamo. Od aktera svi su bitni, od djelatnika koji psa dovedu u sklonište, preko veterinara koji mu je dužan pružiti veterinarsku skrb, volontera koji dolaze, šetaju, oglašavaju po mrežama i naravno udomitelja koji odluče spasiti jedno napušteno biće. U udruzi nas je tri, a volonterima smatramo sve koji se odazovu pozivu i dolaze u sklonište šetati pse i na bilo koji način pomažu u pronalasku domova – otkrili su iz Udruge Sigurna kućica.
Kada sam ih upitala bi li izdvojili neku priču o udomljavanju, kazali su da je to gotovo nemoguće, jer ih sada broje na tisuće, i svaka im je na svoj način posebna.
– Trenutno na skrbi imamo nekoliko pasa koji ostaju na svojim privremenim smještajima, jer su stariji i bilo bi im teško prilagoditi se nekoj novoj situaciji i tako smo dogovorili, pa su zapravo udomljeni kod osoba koje su ih uzele u početku privremeno, no pomažemo hranom i pokrivamo troškove, a izdvojiti samo jednu priču gotovo da je nemoguće, a možda ne bi bilo ni pošteno prema ostalima, jer toliko je smijeha i suza bilo kroz sve ove godine da je to nemoguće sažeti. Svaka objava na našoj stranici jedna je priča, a ima ih sad već tisuće. Trenutno je pod našom skrbi Fenix koji je nađen sa slomljenim prednjim nogama i lijepo se oporavio od operacije i traži dom. Njegova priča tek čeka sretan kraj…
Građani se mogu doći družiti sa psima iz Skloništa
Iako kao udruga rijetko uz sve obaveze imaju vremena za aktivnosti izvan skloništa, jer jednostavno s obzirom na radno vrijeme tijekom tjedna i ostale privatne obveze to nije izvedivo, a u Udruzi ih je samo tri, ističu kako su građani uvijek dobrodošli.
– Ipak, svašta smo organizirali u skloništu i svaki vikend smo tamo, pa uvijek pozivamo ljude da dođu, jer zapravo najvažnije je biti uz te pse, prošetati ih, upoznati ih i raditi s njima. Ovaj prošli vikend nas je razveselilo što je par ljudi došlo šetati Thora, kojem je to baš potrebno i što su donijeli hranu za najmanje. Pet štenaca je još u karanteni i do njih ne možemo dok se ne cijepe, a naravno da je za najmanje bitno da imaju starter hranu. Mali Dino i Nina su dobili privremeni smještaj, što je velika pomoć i jako važno, pa je ovo bio dobar vikend. Od planiranih aktivnosti veseli nas što će grad pomoći za sprave za pse kako bi im se obogatio okoliš za rad i igranje, pa evo upravo smišljamo zajedno s djelatnicima kako bismo to rasporedili i što bi se moglo još s materijalom uz neku radnu akciju složiti, a onda ćemo pozvati ljude da dođu na druženje i pomognu nam da se sve to malo uljepša, pa ćemo moći još ponešto kreativnije organizirati – kazali su.
Srećom, otkrili su kako unatoč brojnim obavezama i uspijevaju financirati sve potrebe životinja koje čekaju svoj ‘zauvijek dom’, ali i kako u cijeloj priči mogu pomoći sugrađani.
Uspijemo, jer ljudi zaista lijepo reagiraju na naše apele za konkretne troškove, a neki su se obvezali mjesečno uplatiti određeni iznos i hvala im što drže to obećanje. Svaka uplata pomaže, jer ni ne objavimo sve slučajeve u kojima pomažemo, a izdvajamo i same, jer jednostavno nekad tako mora biti, no i to je u redu. Ima divnih ljudi spremnih pomoći i bez njih teško bi bilo raditi.
Udomitelji, slušajte svoje srce ali se i educirajte!
Odlučila sam razbistriti sve dileme koje potencijalni udomitelji imaju, ali i ponešto o procesu udomljavanja te prvim tjednima suživota psa iz Skloništa s novim vlasnicima.
– Savjet ljudima je da slušaju srce, ali i da se educiraju. Dobro je da posjete koji put Sklonište da dobiju osjećaj kako to sve ide i slušaju savjete volontera i ljudi koji poznaju psa kojeg žele udomiti. Poželjno je i pročitati savjete na Internetu i treba biti svjestan da pas ima samo vas i da morate prilagoditi život psu, mada će se i pas prilagoditi vama.
Kako kažu, za sve je potrebno određeno vrijeme, pa tako treba vremena i psu, ali bitno je da postoji želja, volja, ljubav i da je potencijalni udomitelj spreman raditi sa psom, kako bi se povezali, upoznali i zajedno uživali.
– S udomiteljem se potpisuje se ugovor o udomljavanju, a sam postupak ovisi o konkretnoj situaciji. U kontaktu smo s udomiteljima i mnogi idu u školicu ili s trenerom odrade koji sat, ako je potrebno. Teško je o prednostima, kad svako napušteno biće treba pomoć, no ipak je tu neko iskustvo, pa time je i udomitelju lakše, a i psa upoznaje u skloništu i sam može iz prve ruke sve vidjeti i pitati – objašnjavaju.
Zanimalo nas je i imaju li savjet za nove vlasnike koji po pri puta uopće uzimaju psa, te koje je vrijeme potrebno za socijalizaciju psa po udomljavanju.
– Imajte razumijevanja, psima treba vremena, sve im je novo, ne poznaju ni vas niti novu okolinu i trebaju osjetiti da su sigurni, da imaju podršku, steći povjerenje u vas. Vi ste im sve i budite opušteni i posvetite im se, neka osjete da su željeni i sigurni i slušajte što vam kažu volonteri i djelatnici. Neki psi se odmah opuste i sve je super, drugima trebaju tjedni, nekima mjeseci i rad. O svemu tome se razgovara pri udomljavanju – istaknuli su.
Kako sam i sama iskusila bol gubitka voljenog vjernog pasjeg prijatelja, zanimalo me što savjetuju u takvim slučajevima. Sigurna sam da i među našim čitateljima ima slučajeva poput moga, gdje novi pas uvelike liječi i tu bol, a da se pritom stvara i obostrana ‘ljubav’ između psa i čovjeka.
– Teško je to opisati nekome tko nije to iskusio. Svi smo različiti, no tko je jednom volio psa i živio s njim uvijek nam je žao da uz tolike napuštene divne duše dom u kojem je bilo toliko ljubavi ne usreći neku njuškicu koja nema nikoga. Često ljudima treba vremena, a neki jednostavno vide nešto u nekome i kao da osjete da je došlo vrijeme. Poštujemo svačiju bol, ali se i nadamo uvijek da će u spomen te ljubavi koja je bila dobri ljudi u život primiti nekog tko ih treba.
Pomozite im u radu i uključite se kroz donacije hrane ili simboličnom uplatom!
Kako su najveće brige oko financiranja svih potreba životinja, svatko tko želi pomoći može uplatiti koliko može i to je udruzi Sigurna kućica najveća pomoć, jer najveća stavka su veterinarski troškovi. Treba dizati oglase i sve je teže održati vidljivost na mrežama bez toga, a samim time i omogućiti da oglasi pasa za udomljavanje dođu do udomitelja.
Podaci za uplatu donacija:
IBAN: HR6723600001102587785, SWIFT: ZABA2XHR
PAYPAL: sigurnakucica@gmail.com
– Svatko tko želi pomoći i donijeti nešto za pse, a i to je naravno jednako velika pomoć, je u obliku hrane. Uvijek kažemo da je najbolja hrana za štence ili seniore i molimo da se donese u Sklonište za životinje Velika Gorica na adresi Jagodno 113a, a imamo i košaru u ZOO CITY poslovnici u Velikoj Gorici koja nam također puno znači i pomogne nam što dobri ljudi prilože za napuštene pse i mace – istaknuli su iz Udruge.
Poruka za kraj ovog intervjua…
Da se vratimo na početak ove priče, želim naglasiti kako nisam samo ja učinila dobro djelo spasivši nesretnog psa, već je i on unio radost i puno ljubavi u moj život nakon gubitka ljubimca, kojeg je uzela starost i bolest. Roko je mlad pas i pred nama je poduži put socijalizacije i međusobnog upoznavanja, no već sada sa sigurnošću mogu reći kako nimalo nisam zažalila što sam ga udomila.
Zašto ovo sve pišem? Zato jer među našim čitateljima zasigurno ima ljudi koji se nećkaju bi li ili ne udomili psa. Nemojte dugo promišljati, niste ni svjesni koliko nesebične ljubavi i zahvalnosti ćete dobiti zauzvrat, a isto su poručili i iz Udruge Sigurna kućica!
– Psi su nevjerojatna bića i kad vidite taj susret koji sve mijenja to je nešto posebno! Dođite u Sklonište, možda primite nekoga na privremeni do udomljenja, pa možda ostane i nemojte o skloništima misliti kao o tužnim mjestima, već mjestima na kojima su oni koji trebaju novi početak, novu nadu i vjerujte neke od najljepših trenutaka u životu doživjele smo upravo u skloništima – zaključili su.
FOTO GALERIJA/Katarina Drvodelić
