U jednoj malenoj uličici naselja Ogulinec krije se književno blago posavsko-turopoljske kajkavštine. Nadica Kološa, rođena Ogulinčanka odmalena gaji ljubav prema književnosti, a najdraži hrvatski pjesnici su joj Dobriša Cesarić, Dragutin Domjanić i Antun Gustav Matoš.
Kako u svome opusu ima preko 200 objavljenih pjesama, spomenuta je i u nedavno objavljenom Turopoljskom leksikonu. Ljubav prema poeziji i domaćem ‘kej’, kako i sama kaže, prenio joj je stric Ivan Đurašin, koji je zajedno s radovima glasovitog Tina Ujevića svoje radove objavio davne 1954. godine, a koji su dan danas dio književne građe Nacionalne sveučilišne biblioteke.
– Zadala sam si misiju da se ne smije dogoditi da me moji unuci ne razumiju. Iako unučica u školi uči engleski, kad dođe kući potičemo ju da nikada ne zaboravi svoje ‘kej’ i odakle potječe. Meni je moja kajkavština u krvi i u srcu – ističe Nadica.
Od djetinjstva u Ogulincu do vlastite zbirke pjesama ‘Ti se nedaj zaboravu’
Rođena 1951. godine u Ogulincu, malom selu blizu Velike Gorice. Otac Ogulinčan, majka iz susjednog sela Gornjeg Vukojevca, tako da je od malena govorila narječjem oba roditelja. Otac je radio u Sisku, kasnije u Zagrebu i bio je seoski tamburaš, svirao je bas, a velik dio pjesama koje je uvježbavao za sviranje po zabavama, svadbama i čestitarenju, postao je dio Nadice i ostao njenom sjećanju. Od udaje 1975. godine živi sa suprugom u obiteljskoj kući u Ogulincu, gdje je odgojila njihova dva sina, koji su također u Ogulincu zasnovali svoju obitelj.
– Pučku poeziju pišem trinaest godina, pa sam polako, kako bi me ponijela inspiracija stvarala i vlastitu zbirku pjesama objavljenu 2018. godine. Moj cilj je bio da ostavim nešto budućem naraštaju moje obitelji, da nikad ne zaborave odakle potječemo, ali i da se ne stide u kući govoriti kako su govorili i živjeli naši stari, našom prelijepom turopoljskom kajkavštinom – istaknula je.
Izvor i podsjetnik kod pisanja ove zbirke bile su joj njene dvije bake, te mnoge tete i stričevi, a posebice stric Ivan Đurašin, čije književne zbirke pažljivo čuva. Neke je već imala, za nekima je tragala i naknadno ih kupila, jer ipak je to ostavština njenih predaka. Kako i sama kaže, ljubav koju gaji prema svojim korjenima i najljepšem na svijetu ‘kej’, trudi se prenijeti ne samo na unuke, već i na susjede, ali i šire čitateljstvo. Kada smo ju upitali kako je bilo nekada, rekla je kratko: Živjelo se skromno, teško, za bolje tada nismo znali, ali smo znali da je naše!
Žena od puno talenata
U slobodno vrijeme sakuplja stare turopoljske riječi i starinske izreke, koje povremeno u ubaci u neki stihova koje zapiše kad ju ponese inspiracija. Svako malo neku od pjesama koje napiše, Nadica aplicira na razne natječaje – sudjelovala je i na Danima europske baštine gdje je izvođena jedna od pjesama njenog opusa naziva ‘Bela roža’ koja je uglazbljena i opjevana od strane Siniše Beloševića za koju je dobila priznanje VOX-a. Do sada je objavila preko 200 pjesama u raznim zbirkama, ali i vlastitoj.
Nadica Kološa umjetnička je duša od glave do pete! Otkako je otišla u mirovinu našla je vremena za brojne hobije, a budući da je velika ljubiteljica prirode, voli sakupljati ljekovito bilje, oslikavati boce i tanjure, te razne predmete tradicionalnim potezima kista. S vremenom je jako zavoljela planinarenje i postala članicom Planinarskog društva Naftaplin – Zagreb. Uz njih je upoznala veliki dio Hrvatske, ali i velik dio susjednih zemalja. Inače, bila je predsjednica Udruge žena Ogulinec od njenog osnutka 2012. godine, koja se prvih šest godina intenzivno promicanjem kulture i narodnih običaja njezinog voljenog kraja, a sada je, pretpostavlja, zbog zasićenja članstva ista u stagnaciji.
U Društvu su se prvih godina od osnutka žene trudile maksimalno kroz razne manifestacije očuvati tradiciju voljenoga Ogulinca. Tada su imale preko 40 članica. Učile su slikati na svili, zatim oslikavati boce od stakla, naučile su stari vez, te su od svojih ručnih radova napravile tombolu za humanitarne svrhe, dok nije došlo do zasićenja… S osnivanjem te Udruge Nadica je intenzivno počela pisati, iako se od malih nogu, kako sama kaže, više radovala poklonjenoj olovci i bilježnici, nego ičem drugom!
Prije nešto manje od tri godine, u listopadu 2018. godine na 216. Matičinom četvrtku u Muzeju Turopolja predstavila je vlastitu zbirku poezije ”Ti se nedaj zaboravu” (Nakladnik: Kultura snova, Zagreb). Kako sama kaže, imala je veliku podršku obitelji, a naročito snahe Marijete koja joj je uvelike pomogla u lektoriranju, te unučadi Beate i Nikole koji su čak i sudjelovali recitirajući stihove svoje bake. Također, Nadica je članica Udruge umjetnika Spark, te joj puno znači podrška njihove predsjednice Nevenke Lang ali i profesorice Đurđe Parać.
Kroz razgovor s Nadicom doznali smo kako svako selo turopoljskog kraja ima vlastitu specifičnu inačicu kajkavskoga dijalekta, ali opet je nama Turopoljcima nekako svima razumljiva.
– Znate što je ljepota podneblja našega ‘kaj’, ali istovremeno i izuzetno intrigantno. Na samo dva kilometra od moje kuće, u susjednom Buševcu već se primjeti razlika u izgovoru i nekim riječima kajkavštine Turopolja, a da ne pričam o usporedbama između kajkavštine u Kučama, na Lomnici i Plesu – kazala je.
Za kraj ovog izuzetno ugodnog intervjua jednog lijepog prijepodneva u Ogulincu, Nadica nam je poručila:
‘Želim i dalje pisati našim lokalnim dijalektom, od starijih se prisjetiti još pokoje stare riječi ili izreke – da ne zaboravimo naše stare, a ono što me najviše raduje je da isto prenesem kao naviku budućim naraštajima predivnog nam Turopolja, jer nema ništa lepše od našega domaćega KAJ’
