Ode nam gospon Draganić. Tako smo ga svi zvali. Od milja, u redakciji dobrog starog RVG-a, dok je još bio gore, iznad vatrogasaca. Sjedili bi na onom balkonu s pogledom na dječji vrtić, ispijali kavu, pušili i razgovarali. Nekad bi ga od šale zvale “crveni”, njemu ne bi smetalo. On bi nas, ionako većinski žensku redakciju, nazivao AFŽ-ovkama. Smijali bi se. Opuštao nas je njegov lagani, britki humor i odmah je bilo lakše raditi.
Koliko smo puta samo završavali Reporter do kasno u noć. Nekad bi se činilo kao da ima snage i volje više od svih nas zajedno. Dugo godina je uređivao taj isti list, istodobno pisao komentare, slikopisne reportaže, intervjue, kazališne kritike, zezali bi se da je skoro pa diplomirao izgradnju autoceste Zagreb- Sisak koliko se svojevremeno posvećivao toj prometnici i njenoj izgradnji, o kojoj je sve znao i vrlo temeljito izvještavao. Gospon Draganić. Bio je zaista pravi gospodin, u svakom smislu te riječi. Uvijek pristojan, ugodan, pun razumijevanja i poštovanja prema svima.
Gospodin. Novinar. Stara škola. O svemu je promišljao, na svaki je zarez i slovo pazio, a nas mlađe nikad nije kritizirao već bi nas smireno, s puno strpljenja učio. I ne samo poslu, već i životu. Samozatajan, humorističan, temeljit i precizan.
Gospon Draganić. Toliko je imao u sebi znanja, toliko iskustva, a nikad to nije isticao, nikad se nije hvalio, nije patio od veličine, od ega, a takvi su ljudi najveći među nama. Na filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je jugoslavenske jezike i književnost te komparativnu književnost, radio je u Vjesniku, časopisu Studio, Areni, Teni. U Gorici je sredinom 90-tih sa suprugom Sanjom pokrenuo besplatni časopis za obitelj TOM (Tjedni obiteljski magazin), idejni je začetnik Noćnog programa RVG-a 80-ih, a zadnjih je dvadesetak godina surađivao i u Glasniku Turopolja, uređivao Vrbovečke novine i ostale županijske glasnike, surađivao u Bjelovarskom listu, Glasu Andautonije, Goričkom Ljetopisu…
Zadnji put sam ga vidjela prije par godina. Sreli smo se ispred Pučkog učilišta na premijeri jedne predstave. “Šta radiš tu, copka?” (tako mi je od milja dao nadimak) Pohvalio se da mu je mlađi sin krenuo njegovim stopama, a on da se umirovio. “Ma pišem još tu i tamo, dosadno je bez tog posla”, tiho mi je šapnuo da ga ne bi zidovi valjda čuli. I vjerovala sam mu. Ne može gospon Draganić bez novinarstva. Sjetila sam se toga i danas, kad sam ugledala njegovu osmrtnicu na stupu ispred jednog dućana. Piše: Marijan Draganić. Novinar. Točno tako. Bio i ostao. I takvog ću ga pamtiti.
Doviđenja gospon Draganić. Pozdravlja vas copka i gore u nebo šalje veliko hvala.
Hvala na čovječnosti. Hvala na novinarstvu.
Ana Katulić
