Ovo pišem iz svojeg, sasvim osobnog, kuta
U sjećanju na skupa prijeđene dijelove puta
zvanog život. I premda je naš odnos bio prepun amplituda
I u bonaci i u zloj oluji moje poštovanje pratilo te svuda
Znam da pijetet samo birane riječi i opise nalaže
Al’ znam da ni ti ne bi volio stihove kojima se laže
Pokušat ću stvari opisat kakve bile jesu
U nadi da se nećeš zakrenuti u lijesu…
Nisi me baš ni mazio ni pazio
Ni previše cijenio moj kantautorski rad
Al’ premda si me kritikom često gazio
Na neku čudnu foru imal’ sam te rad
Imao si rijetku moć. I kad bi me bijesu predao
Ja bih se na tebe u brojnim stvarima ugledao
Znao si u sekundi iz ničeg stvorit sudnji dan
A onda provalit foru što liječi sve ko dobar san
Nisi sve pretvarao u zlato, da ne radim iz tebe kralja Midu
Al’ svojim zapažanjima si k’o iskusni alkar pogađao u sridu
Još od doba starog Cottona, poslije Puba, bio si mi pomalo kultni lik
Mladi slikar prodornog pogleda, blago rečeno karizmatičan “frik”
Živopisna pojava, magnet za nebrojenu avanturu
Živio je kao da se gore žuri, tako bih opisao Juru
Nekim prirođenim autoritetom i samopouzdanjem plijenio
Jedan od onih mangupa što se nigdar ne bu ženio
Jer sudbina ti je, vidjelo se to u svakom času
Neumoljivo odredila sasvim boemsku trasu
Dok letio si (pre)blizu nekim opasnim suncima, ko Ikar
Ja sam iz potaje maštao kako bi to bilo – biti Jura slikar
Imati talent da bojama na platnu vjerno oživljujem vanjski svijet
Susjedne zgrade, kuće, ljude, raskošno cvijeće, lišća čudesan splet
Sva prostranstva i oblake – ko vrstan meteorolog znao je sve im vrste
Za dirigiranje kistom Jura je imao zbilja majstorske prste
Ne znam puno o slikarstvu, al’ kad ih Jura namaže
Ljepotom oko se nasiti dok promatra te pejsaže
Jednom prilikom si mi rekao:
“Ti si pohvalio moje slike, ja nisam tvoje pjesme
Eh što je taj znao da te tamo gdje te boli kresne…”
Uvijek si sve napravio i pričao po svom
Nije to, već shvaćamo, sadržavalo bon-ton
Gdje bi se neke plašljivije duše same u sebe stisle
Ronio si ravno do dna spoznaje, ne mareć što o tebi misle
Stvarno si – i to priznat treba
Im’o muda – sve do neba
Jer nisi ti samo krhke pjesnike podbadao uz pivce
Provocirao si ti i neke prilično nabildane agresivce
Jezik ti je bio ono što je Tysonu bila šaka
Nokaut već u prvoj (naručenoj) rundi doživjela bi njuška svaka
Al’ bogami, ako nisi mogao ljubav, ti bi strahopoštovanje zaradio
I u svakom si našao plodno tlo u kom bi samog sebe posadio
Jer ko što tvoj kolega slikar, Gabrić, veli
Jura ima način da se u čovjeka useli
To je naprosto, ajmo reći, bio dio tvoje niše
Nema tog terpentina koji Juru iz tebe briše
Sjećam se, bila je to jedna od tvojih sočnih, smiješnih priča
Kad te ravno u guzicu nogom opalio neki čiča
Ne bi to bilo nešto posebno na što pažnje se privlače
Da ti netom prije toga, otpozadi, nije pobjeglo u gaće
“Majsec, mogao si književnik bit
Al’ vidim, odlučio si radije pit”
Još davno, davno, jako davno si mi rekao
Da me ipak cijeniš, dojam sam tad stekao
Jesi li ipak vidio u meni nešto
Pa kasnije to kamuflirao vješto?
Bojao se, ko i ja, da će drugi poletjet prije nas
Pa u kresanju tuđih krila katkad pronalazio spas?
Pitam se je li tvoja pretjerana sigurnost u sebe
Bila samo jedna godinama podizana fasada
Što skrivala je nesreću, što skrivala je očaj
Zbog nedovoljno priznatog umjetničkog rada?..
Obojica stvaratelji, dakle egotriperski smo soj
Demonima gonjeni, višeznamenkast im je broj
Sanjao si biti priznat i velik
Nosio u sebi tu nadu smjelu
Znao si ti, a saznao i ja
Nitko nije prorok u svom selu
Samo iskreno, pa kud puklo, bila je tvoja vizija
Živcirala te, ko i mene, ljudska glupost i hipokrizija
Uvijek bez zadrške i bez ikakvih kompleksa
Nisi dao nikom da te, da prostiš, hm hm seksa
..Ne bih ti ovo nikad priznao,
Posebno ne nakon naših svađalačkih epizoda
Al’ živio sam za to da me ti pohvališ
Nek’ se to svakako ovoj pjesmi doda
I doživio to konačno sa singlom “Velika Gorica moja mala”
Bio sam narastao do nebeskog svoda, vjerujte ovo nije šala…
…I naravno, falila bi svakako ta tema
Da se malo ne dotaknemo i žena..
Dok bih ja pred nekim komadom sramežljivo tražio uzaludne riječi
Ti si joj već nudio svoj kist – ljepotu da joj ovjekovječi
Glumio bih da me ne smeta i uopće ne tišti
Što na tvoje fore ona sad od smijeha vrišti
A kad bih ja neku zgodnicu savio pod svoj plašt
Tobože vladao situacijom, šarmantno drzak i tašt
Tiho sam se pribojavao i molio se da nemaš volju
Sa strane joj od mojih dobacit foru bolju
Dok zidam ove retke vjetar naglo otvara mi vrata
To si ti, da mi ukažeš na propuste, slutnja me hvata
I da ti ovo još priznam dok porivi se ne hlade,
Mnoge legende se rode da odu još mlade…
P.M.S. (Post Majsecov Scriptum)
Posljednji pozdrav slikaru Juri
Što navek je živio ko da gore žuri
Možda je i nježnosti i takta kod njeg (pre)često bila suša
Al’ završio bih riječima njegovog oca: “Znaš, bio je on dobra duša”…
