Predivno i relativno toplo jutro, nebo nevjerojatne crvene boje.. Kao da je sve to nagoviještalo katastrofu koja se dogodila nakon toga. Dan je počeo normalno, još je na vijestima bilo govorancije o potresu od prije dva dana. Političari su obilazili oštećenu Petrinju i ostatak Banovine, bez razmišljanja o tome da je to bila tek uvertira u ono što nas čeka.
A onda, 6.2 po Richteru.
Nestanak signala, nestanak struje, nekima nestanak vode i grijanja. Rušenje domova, gospodarskih zgrada, crkvi. Velika Gorica, Dubranec, Pokupsko, Petrinja, Banovina… Odjednom ustaju sva hrabra srca, svi hrabri volonteri, svi su se dali, potpuno.
Telefoni su zvonili čim se na kratko pojavio signal. Obitelji su pokušavale doći do svojih najmilijih. Nema interneta, nema vijesti, ne znamo kako je oko nas.
A onda stižu informacije.. Ljudima su kuće srušene do temelja, padaju dimnjaci, cijeli zidovi su se urušili, ljudi su izgubili sve što imaju. Hladno je, stiže popodne i noć. I dalje nema struje. Crkva u Kravarskom je u strašnom stanju, vjerojatno će biti za rušenje. Škola u Dubrancu u groznom je stanju, vjerojatno će biti za rušenje. Pogođena je knjižnica, muzej, gospodarske zgrade u gradu. Crkveni toranj Navještenja Blažene Djevice Marije će se trebati skidati, nije sigurno.
Iz Petrinje dolaze vijesti kako su ljudi zatrpani, da je zabilježen i prvi smrtni slučaj… A onda i službena brojka – sedam.. Sedam žrtava potresa.
Mogla bih pisati o brojkama, o tome koliko je pomoći poslano na područje Banovine, koliko je velike tuge izazvano tog dana, koliko je života uništeno. Mogu pisati i o tome kako obnova ide sporo, gotovo da i ne ide, kako je nakon godine dana i dalje sve gotovo isto. Dio je obnovljen, krenulo se raditi, dio ljudi se vratio svojim domovima ili uspio srediti nove. No dio i dalje živi u kontejnerima, dio će još jednu Novu godinu dočekati izvan svog doma, u hladnom, malom kontejneru. Ali ne želim, ne sada, ne u ovom tekstu.
Kao i prije godinu dana, podsjećam na sva ona dobra koja se u našim životima nalaze, podsjećam na sve ono što se može dobro dogoditi čak i ako se desi katastrofa.
A sve to ide od nas ljudi – otvorili ste srca, svoje domove i novčanike da pomognete onima u nevolji. To je ono što nas čini ljudima, to je ono što nam daje snagu da nastavljamo dalje. Nisu tu toliko bitni novci i troškovi zbog šteta ili obnove (iako jesu), bitni smo mi. Mi koji moramo cijeniti naš život, sve naše dane, obitelj, prijatelje, drage ljude i kolege. Ova katastrofa jedna je od mnogih koje nas još uvijek mogu zadesiti i moramo biti spremni, ne samo na borbu već i na pomoć.
Zagrlite svoje omiljene danas, nikad ne znate kada je zadnji put da to imate priliku učiniti.
Tekst: Katarina Drvodelić
Da se ne zaboravi:
Donosimo savjete i kontakte za psihološku pomoć pogođenima potresom
FOTO Kravarsko u lošem stanju, neki mještani iseljeni, Crkva uništena..
FOTO Štetu pretrpjele crkve na području cijele okolice
Osigurani smještaj i hrana u gradskoj sportskoj dvorani i Garden Hillu
FOTO Humanitarni Goričani pomagali u Sisku, pomoći možete i vi
Gradska knjižnica privremeno zatvorena zbog štete u potresu
Jutros su bila tri jača potresa kod Petrinje, trese i kod Kravarskog
Ove godine neće biti vatrometa, sva sredstva će biti preusmjerena za potrebite
Nedostaje nam crijep, daske, građevinski materijal te mehanizacija
Hotel Bijela ruža nudi smještaj za one pogođene potresom
Grad izdvaja 200 tisuća kuna za najteže stradala područja
Područna škola u Rakitovcu pretrpjela štetu, čeka se procjena stručnjaka
U Kravarskom 100 objekata s velikim oštećenjima, neke je potrebno i srušiti
Općina Orle prošla s manjim oštećenjima bez potrebe za vanjskom pomoći
FOTO Teško oštećenje na jednom od dimnjaka na zgradi Muzeja
Područna škola u Dubrancu jako oštećena, možda nije moguć popravak
Žene Pokupskog zajedno s volonterima pripremaju tople obroke i napitke za sve na terenu
