Šećem se neki dan po Gorici, sretan što je sunce konačno malo izašlo da mi opali nježni šamar svojim toplim dlanom. Kod pošte sam naletio na Baru, frenda iz kvarta (da ne kažem frika) koji je hodajući automat za bacanje dobrih fora. Ponekad ubaci u warp i počne ih provaljivati neviđenom brzinom. Sve što tada treba učiniti je zavaliti se u sjedalo, uzeti zdjelu punu kokica i uživati u nadolazećim filmskim scenama. Zapravo, držim da nije pametno jesti kokice jer bi vam od učestalog hihotanja pokoja mogla zaglaviti u dušniku. Za razliku od džuboksa koji, doslovno, funkcionira po principu kolko para – tolko svirke, Bara svoj stand up comedy izvodi besplatno, na radost napaćenog puka.
Dok je pričao o predsjedniku svojeg ulaza koji stalno radi neka sitna sranja koja mu sustanari opraštaju jer se nikome ne da brinuti o stvarima o kojima on, eto, brine, pomislio sam kako bi zgodno bilo postati nevidljiv, pa iz dana u dan voajerski svjedočiti Barinim ludim spikama. Mislim da mi tema za ove moje pričice nikad ne bi usfalilo. Pratio bih ga neumorno i sistematično, kradući mu fore koje bi potom svakoga tjedna ovdje objavljivao pod svoje. Njemu nikako ne bi bilo jasno kako mi, pobogu, uspijeva tako kirurškom preciznošću kopirati njegova razmišljanja. Ja bih se samo tajnovito smješkao, ovjenčan slavom i lovorikama. Najviše bi ga mučilo kako sam, dovraga, dospio do podatka da je on, tijekom jednog turopoljskog fašnika, bio kapetan skupine gusara koja je, na jednom od kamiona punih maškara, polako krstarila Velikom Goricom…
… Nosio je prikladni crni povez preko lijevog oka i uvjerljivo ucrtanu duboku brazgotinu od zdravog oka sve do usne. Na ramenu mu je ponosno stajala šarena papiga koja krešti na 6 svjetskih jezika. Imao je još i sablju, tucet kuhinjskih noževa i drveni potkoljenični dio noge. Zbog vidljivog manjka zdravih zuba zaštrcavao je spužvasti mikrofon kapljicama sline, dok je lokalnim medijima davao ekskluzivnu informaciju da se njegova gusarska flota usidrila na jezeru Čiče. Tamo su se u zadnja tri mjeseca bavili uobičajenim piratskim rabotama. Presretali su ribiče i otimali im friško upecanu ribu.
„S kolikom imovinom trenutno raspolažete?“, radoznalo ga je priupitala novinarka Kronika VG.
„S 2 soma“, saopćio joj je u povjerenju.
„Može li se preživjeti s 2 soma mjesečno?“
„Može, ali samo ako dobro iskoristite glavu i brkove“, odvratio joj je ozbiljno.
Tu i tamo zaplijenili bi i pokoji skuter, a neopreznog vozača natjerali da, vezanih ruku i s većom količinom Žužićevog šljunka u džepovima, malo zapleše po dasci..
..Za vrijeme domovinskog rata jedrili su Kupom gdje su domoljubnim plotunima iz brodskih topova gonili bandu preko izvora. Tako je i zaradio svoju braniteljsku mirovinu, kao gusar dobrovoljac – posebna titula koju je tadašnji ministar obrane posebno odobrio njemu u čast. Potpisao je i ugovor s hrvatskom državom u kojem se obvezuje da neće presresti i orobiti više od jedne civilne, turističke ili trgovačke brodice mjesečno. Za vozače skutera, kaže, državu nije briga jer oni najčešće ne prevoze ni robu ni ljudstvo. Njih ponekad napadnu mrežom, ali više iz sporta – za održavanje forme, nego iz financijske koristi. Tek se tu i tamo dogodi da poneki šverca kokain ispod sjedala. Tada, više iz skrbi o zdravstvenoj dobrobiti hrvatske omladine nego iz narkomanskih pobuda, posada drogu pospremi na sigurno – u svoje nosnice.
Ritualno se okupe na palubi duž koje se prah prospe u tankoj bijeloj liniji dugačkoj točno 30 metara. Na svakom kraju lajne nestrpljivo kleči momčad od 15 gusara. Svaki od njih u prstima drži 50 kuna smotanih u valjčić. Na kapetanov znak (pjevanje refrena pjesme Without you od Mariah Carey) počinje natjecanje, a pobjednik je ona ekipa koja brže pošmrče svojih 15 metara praha. Svako odstupanje od pravila igre, poput jakog otpuhivanja praha u zrak ili naguravanja s protivnikom, kažnjava se s 3 kruga ronjenja na dah oko broda. Gubitnička petnaestorica dužna su čitavu noć plaćati piće pobjednicima po priobalnim striptiz barovima kojih u Hrvatskoj baš i nema. To i nije neki problem jer su obje momčadi toliko ušlagirane da su uvjerene da ih ima.
Ljeti je, tvrdi, najlakše doći do love. Na Jadranu, do kojeg će ove godine sa Čiča doći veslajući tajnim podzemnim kanalom, ima mnoštvo turista koji su spremni dati malo bogatstvo da dožive pravi pravcati gusarski napad. „Tko smo mi da im ga ne priuštimo“ skromno će kapetan Bara. Premda se radi o simulaciji pravog napada, katkad se dogodi da se, uživljena u ulogu žrtve, pokoja Njemica i Čehinja, ludo zaljubi u nekog od svojih preplanulih, muževnih otmičara. Pod utjecajem stockholmskog sindroma ljubav se toliko rasplamsa da je zapravo jedina prava otmica u toj priči ona u kojoj ljubomorni muževi preotimaju svoju dragu iz gusarskog zagrljaja (čiča miča gotova je priča – žena voli pirata s Čiča – opakih mišića). U potpalublju su se znale događati prave drame. Jedan je sredovječni Nijemac mačetom nasrnuo na Barinu desnu ruku – Nuju – koji je bio u krevetu s Nijemčevom ženom. Na kraju se sve ipak sretno svršilo.
„A kako je zimi?“ neumorna je bila novinarka Kronika VG.
„Zimi nema zime“, mirno je zborio gusarski kapetan, „jer odlazimo u tropske vode gdje pomoću starih gusarskih mapa s blagom istražujemo brojne špilje i potopljene aristokratske lađe“.
„Od kud vam te mape i kako to da ih ne možemo vidjeti u muzejima?“
„One se u gusarskoj familiji prenose s drvenog koljena na koljeno. Crtali su ih, ponajviše, naši srednjovjekovni kolege koji, zbog burnog života opasnog po život, često nisu stizali otkopati ni trećinu svojeg ukradenog blaga. I dan danas oceanska dna, morske špilje i nebrojena mjesta na kopnu čekaju nekog da otkrije škrinje prepune zlata, nakita, dragulja i dijamanata. Što se muzeja tiče, nemamo namjeru državnim institucijama ustupati svoja sredstva za rad.“, odlučno je zaključio kapetan.
„I za kraj, možete li s nama podijeliti neku svoju avanturu kojom se baš i ne ponosite, a koja bi mogla biti zabavna našim čitateljima?“ gladna senzacije bila je mlada novinarka.
„Prije par godina načuli smo da jedna domaća turistička brodica prevozi zlatne dukate. Pih, kakve budale!, pomislili smo. Prevoze tako vrijedan tovar, a oglašavaju to na sva zvona. Pogledavali smo se i slatko smijuljili. Planirali smo brodicu zaskočiti u Olipskom kanalu* kroz koji je prolazila te tople ljetne večeri. Akcija je bila mačji kašalj, baš kako smo i predvidjeli. Posadu broda smo bez većih problema onesposobili u pružanju bilo kakvog ozbiljnijeg otpora i krenuli u potragu za zlatnim dukatima. Kad smo ih konačno pronašli dočekao nas je hladan tuš. Umjesto četiri centimetra u promjeru, ovi Zlatni dukati bili su visoki po metar osamdeset, svirali su slavonske tamburice i podmazivali raspjevana grla dalmatinskim vinom. Ništa, odvezali smo osoblje, ostali na tulumu, popili svu rum kolu i do izlaska sunca zagrljeni s civilima pjevali bećarac: „Ne dirajte mi brodicu“…
*Olipski kanal je morski prolaz u Jadranskom moru između otoka Oliba i otoka Silbe
Piše: Zlatko Majsec
